Pamtimo ga po gattusovskoj izdržljivosti i neumornoj trci... Osim toga, u cijeloj je toj slavljeničkoj generaciji koja je 1982. godine osvojila naslov prvaka baš on, Džemal Mustedanagić, prvi koji je obukao dres udarne Dinamove momčadi. Došao je još 1973. godine, a iskustvom i mirnoćom nosio potrebnu psihološku stabilnost suigračima, a eksplozivnošću na terenu davao dodatni impuls za toliko prepoznatljivi presing kojim su plavi lomili suparnike. Pamtimo ga po broju šest na leđima, dakako u doba dok su brojevi još nešto značili i sugerirali uloge na terenu. Šestica je katkad bila namijenjena stoperu, katkad zadnjem veznom, a on je povremeno preuzimao i peticu kad bi izostao kapetan Velimir Zajec.
– Ja sam praktično igrao sve. Došao sam iz Bosanskog Novog 1973., bio sam i navijač Dinama. Počeo sam kao lijevo krilo. Već sam tad, 1973. godine, bio član prve momčadi koja je u to doba bila vrlo jaka. Bili su tu Mladen Ramljak, Filip Blašković, Ivica Miljković, Drago Vabec, Fikret Mujkić, Josip Lalić, Ivica Senzen, Marijan Čerček, Rudolf Cvek... Bila je to fantastična momčad tako da sam ja već s 18 godina bio prvotimac. Igrala se Ljetna liga prvaka na pripremama, a bili su puni stadioni. Bilo je prekrasno. Nije bilo lagano ući u prvu momčad. Znači, od ove generacije koja je osvojila naslov praktički sam ja prvi zaigrao za glavnu momčad, a kasnije su došli Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec...
Ako kažete da ste igrali na praktički svim pozicijama, jeste li onda, kao najiskusniji, imali privilegij birati ulogu na terenu?
– Nije to bilo bitno. Ja sam zapravo bio svestran igrač, kod Rudolfa Belina sam nekoliko utakmica igrao desnog beka, u nekima lijevog pa stopera, libera, veznog, bilo prednjeg ili zadnjeg, čak i u napadu, broj 11 kod trenera Mirka Bazića. Inače sam došao kao playmaker, a kad su poslije došli i Zajec, Kranjčar, Rajko Janjanin, tu sam vidio problem pa sam se prebacio na zadnjeg veznog jer sam mogao po sposobnostima to izdržati, znači ići u napad i vratiti se pravodobno u obranu. Igramo sam, dakle, sve uloge osim vratara i centarfora.
Nisam spavao zbog 11-eraca
Pa, Marko Mlinarić kaže da ste bili i vratar, da ste mu na malom nogometu na Jelenovcu obranili jak udarac.
– Tako je, ha ha ha... To sam i zaboravio. Eto, bio sam i vratar.
Da se vratimo na sam početak te pobjedničke sezone. Natjecanje ste otvorili remijem u 1. kolu protiv OFK Beograda u Zagrebu, 0-0, u utakmici u kojoj niste iskoristili jedanaesterac.
– Da, sjećam se, u to sam vrijeme ja izvodio jedanaesterce. Pročitao me vratar i završilo je 0-0. Nisam mogao spavati jer u startu smo već izgubili jedan bod. Ma, niti inače nisam mogao spavati kad bismo izgubili bodove, pogotovo u utakmicama protiv velike četvorke.
Koji je bio glavni impuls prema tom naslovu?
– Mi smo pravu stvar napravili u prvoj polusezoni kad je došao trener Miroslav Blažević, kad je i stvorena ta pobjednička momčad. Bili smo na pripremama u Australiji, tada su ovi mlađi postali standardni, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Zvjezdan i Boro Cvetković... Prvenstvo je bilo vrlo teško, nigdje nisi bio siguran da ćeš pobijediti, uvijek bi izgubio neke bodove koje si planirao, ali gubili su ih i suparnici. Mislim da je ta Australija bila najvažniji trenutak za budućnost te momčadi. Ćiro je uveo dosta mladih igrača. Zanimljivo, nije bilo nikakvih zvučnih pojačanja, ali radili smo dobro, moderno, imali smo trenera kojega smo cijenili i kojega smo se pomalo i pribojavali i to je bilo jamstvo da ćemo biti glavni konkurenti za prvo mjesto. Momčad je bila izvanredna, a Ćiro je za to najzaslužniji, on ju je praktički stvorio. Ima tu, dakako, i drugih trenera koji su kroz rad prije Ćire stvorili dobre momčadi i afirmirali mlade. Ali, on je baš stvorio pobjedničku skupinu. Bili su tu ovi mladi, došao je Milivoj Bračun, Ismet Hadžić, bili smo tu od starijih Petar Bručić, Snješko Cerin, Velimir Zajec, Zlatko Kranjčar, Srećko Bogdan prije odlaska u vojsku...
Imali smo atmosferu
Kakva je bila vaša uloga kao najiskusnijega igrača? Jeste li imali autoritet prema mlađima, pogotovo u kontekstu brojnih ranijih sezona pa i velikih rezultata kao, recimo, pobjede protiv Reala u Madridu s 4-3.
– U cijeloj je toj priči najvažnije što je napravljena kohezija. Bila je dobra atmosfera. Kad smo krenuli s dobrim utakmicama, zahuktalo se i išlo po planu, Krenula je euforija, odlična atmosfera, dobro društvo, bilo nas je vrlo teško zadržati.
Koju utakmicu smatrate prekretnicom na putu do pokala?
– Svaka utakmica bila je jedan dio tog pobjedničkog puta. Pobjede ti dignu samopouzdanje, ali igrama smo sve to potpuno zaslužili, razoružali suparnike.
Koliko vas osobno možda smeta što ste zbog ozljede morali propustiti prva tri proljetna kola, a baš u ta prva tri bile su pobjede protiv Crvene zvezde i Hajduka. Vukli ste ozljedu rebra još od turnira u Mostaru na zimskim pripremama.
– Da, Veležov turnir u Mostaru, ozlijedio me mladi igrač Glavović. Netko mi je poslije utakmice rekao da će me ozlijediti jer je on bio takav igrač. I, eto, baš sam ja nastradao, a bio sam u punoj formi. Ipak, nisam dugo pauzirao, već sam nakon tri kola ipak igrao.
Koliko vas je kao momčad možda demotiviralo što su usred jesenskog dijela natjecanja u vojsku morali i Boro Cvetković, Mladen Munjaković i Zlatan Arnautović, a koliko su vas, s druge strane, motivirali dolasci Ismeta Hadžića i Zlatka Kranjčara iz vojske uoči proljeća?
– Bitno je da smo imali doista dobru momčad, a to je značilo da nismo puno patili zbog odlazaka. Ali, velika je dobit bila povratak Kranjčara i Hadžića iz vojske. Pogotovo Kranjčarov povratak. Jer on je po meni bio jedan od najvažnijih Dinamovih igrača svih vremena.
Kohezija o kojoj govorite bila je primjetna na primjeru baš vas i Kranjčara, i to u zadnjem kolu. U toj slavljeničkoj utakmici u pobjedi protiv Budućnosti s 1-0 u Zagrebu vi ste mu asistirali za onaj njegov pogodak glavom.
– Nije trebao ništa ni raditi, samo postaviti glavu, ha ha ha... Tako je bilo uigrano pa nije imao nikakvih problema zabiti. Ma, mi smo od prvih dana igrali zajedno, on je ubrzo poslije mene zaigrao za Dinamo, a kasnije su dolazili ovi mlađi i Zajec i Bogdan, Hadžić, Bručić, Bračun, braća Cvetković... Ali, Cico i ja smo prvi počeli. To se vidjelo već u juniorima Dinama da je bio veliki potencijal što je kasnije i pokazao. Bio je odličan dečko, kao uostalom i svi u toj generaciji. Zaista smo bili kompaktno društvo, obitelj koja je zajednički disala za Dinamov uspjeh. Kao djetetu ti je san igrati za klub za koji navijaš, a ja sam to ostvario, san ti je da s tim klubom budeš prvi, osvojiš kup, zaigraš za reprezentaciju... Ja sam te snove ostvario s Dinamom i sretan sam.
Revolucionarno za to doba
Posebna je sreća bila vidljiva u tom nezaboravnom zadnjem kolu i proslavi naslova nakon pobjede protiv Budućnosti. Tu ste se čak i ozlijedili pa desetak minuta prije kraja morali izvan terena, a Dinamo ostao s desetoricom jer je trener Blažević već iskoristio obje zamjene.
– Ma, bila je fenomenalna atmosfera, osjećaj koji je teško opisati. Radiš nešto da bi na kraju bio najbolji i kad dođe trenutak da si to i ostvario, da su ti ispunjeni snovi... Dobro smo to proslavili i poslije utakmice. Bio je pun stadion, ali zapravo je na gotovo svim utakmicama bilo slično jer smo tako dobro igrali.
Zanimljiv je jedan štiklec iz tig doba vezan uz vas osobno. Već ste tada bili skloni tehnologiji i na videorekorderu snimali utakmice.
– Možda je to bilo čak i pomalo revolucioinarno za to doba. Moj je brat bio trener u Bosanskom Novom, često smo nas dvojica analizirali i pričali, već sam u tim danima razmišljao kao trener, a i inače sam u karijeri prije svake utakmice razmišljao o svakom svom suparniku, kako dribla, kako prima loptu, kako odnosi, koliko trči, na koji način odigrava, je li dribler... To mi je olakšavalo posao na terenu, ja sam se ozbiljno pripremao za svakog svog izravnog suparnika, ne samo jednog, uvijek su to dvojica, trojica koji ti dolaze. Imao sam taj duh da razmišljam na taj način.
Koji vam je bio najteži od svih tih suparnika?
– Bilo je dosta teških suparnika, recimo Blaž Slišković i Jurica Jerković iz Hajduka, Franjo Vladić iz Veleža, Jovan Aćimović iz Crvene zvezde, Momčilo Vukotić iz Partizana... U to doba nije bilo slabih igrača, tada si prvo morao biti talent, znači igrački. Ako nisi bio igrač, nije bilo šanse da dođeš u veliki klub. Drugo, tu je bilo 10 generacija ispred tebe, jer nisi smio u inozemstvo prije svoje 28. godine. Kad sam došao u Dinamo, u kabini su bili igrači 9, 10, 11 godina stariji od mene, nije bilo lako doći u prvu momčad.