Koliko smo samo puta kritizirali smijenjene trenere Dinama Damira Krznara i Željka Kopića zbog forsiranja Brune Petkovića. Kad su bivši treneri bili gurnuti niz maksimirske stepenice, iz plavog doma se znalo šaputati da im je između ostalog baš Petković ‘došao glave’. Zbog njega je, uostalom, iz Dinama otišao Mario Gavranović, švicarski reprezentativac, baš onaj pravi, klasični centarfor, golgeter. Nije htio biti u Petkovićevoj sjeni. A kad je Gavranović otišao, onda je Krznar Petkovića gurnuo na poziciju - ‘desetke’.
Klupa, pa poluvrijeme
Ante Čačić je, pak, u svom prvom nastupu kao privremeni trener Petkovića u Velikoj Gorici ostavio na klupi, dao mu je samo 19 minuta, ali već ga je praktički vratio u momčad u svom drugom ogledu protiv Lokomotive, ušao je umjesto Andrića nakon prvog poluvremena. Čačić očito poput Krznara i Kopića također računa na Petkovića, samo na poziciji špice. Dakle, i treći trener Dinama nije se odrekao Petkovića, pa nam sada pada na pamet jesmo li bili nepošteni prema Krznaru i Kopiću kad smo ih toliko kritizirali zbog njihove blagonaklonosti prema njemu.
Pitanje klasičnog napadača bio je ključni Dinamov problem cijele sezone. Komnen Andrić je u početku imao problema s ozljedom, onda se naglo ukazao, u listopadu prošle godine u četiri uzastopne utakmice zabio je tri pogotka (Hrvatski dragovoljac, Rijeka, Gorica), ali se onda opet ugasio, do konca prvog dijela sezone još je samo dva puta zabio u prosincu (Slaven Belupo, Hrvatski dragovoljac), a ove godine je zabio samo jedan pogodak (Hrvatski dragovoljac). Malo je to, premalo za Dinamova centarfora.
O Deniju Juriću nećemo niti pričati. Nakon što je zabio svoj jedini pogodak ove sezone u HNL-u, protiv Slaven Belupa krajem rujna prošle godine, ozlijedio je gležanj, a nakon toga je jednostavno nestao sa scene. Doveli su Modri Azera Mahira Emrelija u zimskom prijelaznom roku, ali on ipak nije pravi centarfor, nije klasična špica, više je krilni, možemo kazati nekakav lutajući napadač.
Dinamo ima ogroman problem s klasičnim napadačem, ako Oršić nešto ne izvede i nema svoj dan, ili ako kapetan Ademi ne uđe iz drugog plana i zabije neki važan gol, teško se zabija. Pogledajte posljednje tri utakmice - na Poljudu ništa, onda onaj kasni gol Ademija u Gorici, sretni autogol protiv Lokomotive nakon greške Nevistića... Mizerno.
Može se zakomplicirati
Dinamo je u najboljoj situaciji kad se radi o osvajanju naslova prvaka uoči ova zadnja tri kola. Međutim, Modri neće obraniti titulu ako neće zabijati golove. Neka slučajno izgube od Osijeka, priča se totalno komplicira. Čačić mora pronaći igrača koji će - zabijati. Jako, jako je zanimljivo koga će postaviti u špicu protiv Osijeka. Možda će to nekome izgledati čudno, ali da se nas pita, protiv Bjeličine momčadi Čačić bi trebao početi s - Brunom Petkovićem! On je ipak, uz sve svoje minuse i slabu golgetersku formu, u ovom trenutku najbolji Dinamov centarfor. Da, nevjerojatno je koliko je pao u onom segmentu u kojem se od njega najviše očekuje. Izgubio je na čvrstini u igri leđima, prespor je u driblinzima, olako gubi lopte i sve to rezultiralo je golemim gubitkom samopouzdanja.
Nije to više ni sjena igrača oko kojeg su se vrtjele cifre od 15 ili više milijuna eura. Najvažnije, ne zabija. Zabio je na početku ožujka u pobjedi protiv Šibenika, to mu je jedini pogodak ove godine, prije toga je zabio još u studenome protiv Osijeka. Ne može se reći da ne želi i da ne pokušava, da se ne nudi i da se ne trudi, no od toga Dinamo u ovako teškoj borbi za naslov prvaka zasad nije imao previše. Ali sada, kada je najpotrebnije, Petković bi negdje mogao pronaći svoj izgubljeni golgeterski identitet. Da bi ga pronašao, mora dobiti priliku u ova zadnja tri kola, informacije s treninga Modrih govore da je iznimno motiviran. Na neki način, Petković je, iako su ga forsirali, bio i žrtva trenerskih zamisli bivših trenera Krznara i Kopića. Od one priče s guranjem na ‘desetku’, pa do činjenice da nije imao kontinuitet igara u špici, nekad su igrali Andrić, Oršić, Emreli...
Također, i stil igre Dinama koji smo vidjeli ove sezone ne odgovara klasičnim napadačima. Modri su u pod Krznarom i pod Kopićem često znali igrati nekakav ziheraški nogomet, uvijek se stekao dojam da je važnije ne primiti pogodak, nego ga zabiti. Igra se rijetko donosila u šesnaesterac suparnika, akcije su se završavale s malo igrača. Klasični napadači su često produkti zahtjeva igre kompletne momčadi. Jer, ako se igra ne prenosi u suparnički šesnaesterac, ako nema dovoljno proigravanja, kombinacija koje gravitiraju prema golu, ako nema dovoljno centaršuteva, onda su napadači kao ribe na suhom. Dinamova momčad ima problem donijeti šanse napadačima. Kad ima šansi, onda će se negdje i otvoriti.
‘Tri i pol’ šanse
Sjetite se samo dva derbija s Hajdukom i onog s Osijekom, u kojima Modri nisu zabili niti jedan pogodak. Pa, Dinamo je u tim utakmicama imao ‘tri i pol šanse’. Ili uzmite zadnju utakmicu s Lokomotivom. Jedan udarac u okvir, to je bio onaj spasonosni autogol. U takvoj konstelaciji igre teško se napadači mogu isticati, zabijati.
Ako želi dobiti Osijek, Čačić ne smije biti ziheraš kao prethodnici. Dinamo mora stvoriti igru koja će odgovarati napadačima, zasipati loptama šesnaesterac Bjeličine momčadi. Onda će se mnogo lakše do gola, onda će takva igra odgovarati igraču tipa Petković. Onda bi konačno mogao i zabiti. Tko zna, ako se poklopi i rezultat s Rujevice, donijeti i naslov prvaka Dinamu. Bila bi to zgodna priča da ‘gubitnik sezone’ Petković postane na kraju veliki junak. Čačić može spasiti Petkovića, kao što i Petković može spasiti Čačića.