Tijekom povijesti Dinamo je imao tri monumentalne generacije: prva je mitska '67., koju su personificirali Štef Lamza, Rudi Belin i Slaven Zambata. Druga pripada Ćirinoj 1982., u kojoj su status ikona zauvijek dobili Velimir Zajec, Cico Kranjčar, Snješko Cerin i Marko Mlinarić. Treća pripada 21. stoljeću i toliko očekivanom proboju u europsko proljeće, pa potom i rušenju Tottenhama. Nisu u krivu oni koji će uprijeti prstom u Mislava Oršića, koji je sigurno najbolji igrač ove generacije, i najbolji Dinamov euro-strijelac u povijesti. No, ako tražimo najvećeg, onda se kažiprst treba spustiti do veznog reda, srca momčadi, gdje i klijetku i pretklijetku čini jedan te isti igrač. Njegovo je ime - Arijan Ademi. Ili gospodin Dinamo.
Dinamov panteon
Od 1982. do danas, u već 40 godina, brojni su velikani marširali Maksimirom. Plavi dres nosili su i rekorderi poput Dražena Ladića i Igora Cvitanovića, tesali su se ovdje i duboki trag ostavljali i Hitrec, i Wölfl, i Jerković, i Prosinečki, i Šuker, i Boban, i Modrić, i Eduardo da Silva... međutim, u smislu i nastupa i trofeja, ali još i više značaju, odanosti i karizmi, ime Arijana Ademija strši.
U tolikoj mjeri da bismo kao tezu postavili sljedeću paradigmu: je li Arijan Ademi najveći Dinamov igrač od generacije 1982. do danas? Ne najbolji, već najveći, kao igrač koji posjeduje sve potrebne karakteristike? I spada li već sada, za karijere, u možda i u Dinamov panteon besmrtnosti, u top 5 najvećih igrača u povijesti? Jesmo li, uopće, svjesni kakvog igrača imamo u Maksimiru, ili će njegova veličina, kao i kod drugih, rasti tek onda kada ode? I kada nastane rupa koju će netko teško zakrpati...
"Ne volim načelno razgovarati o najboljima ili najvećima, jer su komparacije silno teške. No, Arijan definitivno spada u red najvećih plavih svih vremena", reći će "jedan od", Zeko Zajec.
"Ono što je igrački dao Dinamu, od broja nastupa, trofeja, europskih utakmica, govori samo za sebe, no Arijan usto ima i one druge, za dinamovca važne, kvalitete. Kada je dolazio u Dinamo, u moje vrijeme, već tada je pokazivao da će biti jako dobar igrač, fajter i lider. Nakon dvanaest godina, očekivanja je i premašio. Dakle, kao igrač, kao kapetan i kao osoba, Ademi je "taj"."
Ademi je, zapravo, Zajecov nasljednik: naslijedio je kapetansku vrpcu, "peticu" na dresu, ali i respekt navijača, kao jedini kojem se poslije desetak godina tišine skandira sa "sjevera". I koji je "za života" dobio mural. Ademi je, međutim, u ovoj, nikad tjesnijoj sezoni, naslijedio i možda i odlučujući gol u borbi za naslov, u nedjelju u Rijeci, baš kao što je Zajec zabio za Dinamo u veljači 1982. na najposjećenijem Poljudu svih vremena, u pobjedi 2-1, koja je "modre" lansirala prema šampionskoj tituli nakon 24 godine čekanja.
Dinamovac posebnog kova
Jednom je prilikom Zvonimir Boban u Sportskima napisao svojevrsnu definiciju "dinamovštine": "(...) Dinamovština je bila i jest - opsesija. Naše metafizičko određenje. Naša sloboda i naša riječ. Dinamo je bio sve. On mora disati i osjećati tu - sa Zagrebom, s Hrvatskom, sa svojim ljudima - s dinamovcima". Kada čovjek to čita, onda može zamisliti lik i djelo Arijana Ademija.
Nikad nećemo saznati što bi bilo da nije bilo suspenzije koja ga je s terena maknula na dvije godine, bi li onda otišao, napravio transfer i Dinamo ostavio iza sebe. No, sudbina je odigrala svoje, a Ademi se vratio da bi, na kraju - ostao. U Dinamu, u svom Dinamu, kako ga zove. I doživljava.
No Ademi nisu samo brojke. Ili trofeji. Ademi je i onaj lik koji dotrčava do Declana Ricea koji provocira BBB-e, ali i onaj tip koji na Rujevici igra kao da mu je zadnja. I doslovce vuče momčad iz gliba.
"On je bio i ostao uzor. Vođa na terenu i autoritet u svlačionici. Često je znao stisnuti zube i igrati za Dinamo pod ozljedom, a to u svijetu profesionalnih sportaša savršeno oslikava velikog borca i čovjeka koji daje sve za klub", govori nakon Rijeke i jedan od njegovih učenika, Joško Gvardiol.
Zbog svega toga, zašto ne bismo postavili tezu da je Ademi jedan od onih dinamovaca posebnog kova. Igrač i kapetan koji se daje do kraja, frajer koji spada u tu plavu aleju velikana, kao jedan od najvećih koji su nosili malo d na dresu.
"Uh, teško je komparirati, brojke i značaj govore same za sebe, ali ako ga moram negdje smjestiti, ja bih ga u periodu od '82. do danas stavio uz bok meni također jednom od najvećih, Draženu Ladiću. Oni doista simboliziraju Dinamo po svemu. Vezan sam uz svoju generaciju, dijelio sam svlačionicu s istinskim veličinama koji su zadužili taj plavi dres, poput Žutog, Mlinke, Mare, Šime... no Ademi zbog svega mora naći svoje mjesto, to je činjenica", kaže još jedan plavi Dalmatinac koji se dinamovcima krajem devedesetih jako uvukao pod kožu, Srđan Zujo Mladinić.
A razgovarajući sa svima, i vrteći sekvence Ademijeve modre ideologije u glavi, teza s početka teksta ne slabi. Dapače, samo se pojačava...