Istina je, i to neoboriva, da Dinamo nije imao sreće sa ždrijebom. Nikad posljednjih godina "modri" nisu imali takav ždrijeb, prepun mina. Istina je, također, da niti prije Liga prvaka nije bila obaveza, već želja. A da je osnovni cilj bio dohvatiti skupine Europske lige. I to kada su s druge strane stajali Ludogorets i Bodo/Glimt, ili Legia, pa Sheriff, od koga su Krznarove trupe i - ispale.
Nije, dakle, drama izgubiti, pa i ispasti od AEK-a, jer slijedi eventualni popravni kontra praške Sparte. A tada bi Dinamo bio nositelj, klub iz "prvog pota" u ždrijebu za Europsku ligu. Nije ovo, doduše, nikakav epitaf momčadi, niti alibi Igoru Bišćanu, to je, jednostavno, realnost. Kao što nikakva senzacija ne bi bila niti da Dinamo okrene priču u Ateni i uđe u play-off Lige prvaka. Prvo poluvrijeme je, konačno, eklatantan dokaz tome.
Nedopustiv pad
No, nedopustiv pad u nastavku, koji postaje špranca, prelio se i na presicu, gdje je Dinamov trener prvi puta pokazao nervozu, nakupljenu zbog silnog pritiska pod kojim živi. Presing je ogroman, očekuje se svašta, a sve što se radi ionako se još uvijek promatra kroz lup rada bivše vlasti, odnosno Mamićeva duha koji i dalje luta maksimirskom šumom. Neki se čak zaklinju da se ukazuje i u određenim uredima, koji ga i dalje imaju na "brzom biranju"...
Igor Bišćan nije u krivu kada p(r)oziva Upravu da se pokrene, jer vrijeme curi a pojačanja nema. No klub je zajedno s trenerom pročistio svlačionicu, ali očito prerano. Sličnu je stvar napravio i Čačić zimus - rješavao se igrača, a onda kada se osvrnuo, iza njega na klupi nije bilo - nikoga. Ista se stvar ponavlja i ovoga ljeta - otišli su Bočkaj, Ćuže, Janković, Tolić, Theophile..., krenulo se u kresanje budžeta, a onda Bišćan šalje vapaj kako nema dovoljno igrača. Istina, možda nitko od nabrojanih nije nositelj europske kvalitete, ali opet, roster je srezan na minimum, a pritom glavne mete na tržištu još uvijek nisu u plavoj svlačionici. A klub je ušao u redovno najstresniji dio sezone, i ujedno se sprema na prodaju ključnih igrača.
Bišćana se može/treba prozivati zbog vođenja utakmice i činjenice da mu momčad pada nakon sat vremena igre, međutim, nešto se u cijeloj priči mora pitati i Upravu, koja, dojam je, radi potpuno neusuglašeno. Kao da svatko vuče na svoju stranu, a pritom nitko nema hrabrosti povlačiti konkretne, riskantne poteze. U prijevodu, ulagati u pojačanja, ili se oko istih usuglasiti. Konačno, pitanje je uopće tko je glavni po tom pitanju, pogotovo u kontekstu činjenice da su neke mete od jednog dijela Uprave (Šimić), prekrižena od druge, glavne strane (Peras). Taj dojam općeg nepovjerenja neupitno se prelijeva na svlačionicu i Bišćana, koji je pod najvećim pritiskom.
Spori start
A već su krenule ankete treba li biti smijenjen ako ispadne od AEK, što je, realno - nonsens. Istina, da je ovakav start u sezonu imao Ante Čačić, već bi visio na Trgu bana Jelačića, no Čačić je lani imao isti takav spori start, i švercanje kontra bitno limitiranijih momčadi poput Shkupija, Ludogoretsa i Bodo/Glimta, a u kadru je imao i Ademija i Oršića, tada glavnih spiritus movensa momčadi. Bišćan, dakle, u ovome času treba snažnu podršku Uprave, ali niti on ne smije gubiti glavu i slati poruke poput one da nema zamjenu za Špikiću, jer time ne gubi rat samo s "ministarstvom obrane", već i kao general gubi svoju vojsku.
Ali, sve su to elementi koji pokazuju da u klubu i dalje traje prevlast struja, ega, moći, čime je posljedično na udaru upravo trener i svlačionica. Sinergija je izgubljen pojam u toj trenutačnoj "ničijoj zemlji"...
Atena, nakon svega, može biti prijelomna točka cijele sezone, ali ako i ne bude, kotrljanje glava moglo bi stvoriti samo još veći metež...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....