Može li Petar Bočkaj postati tajno Dinamovo oružje protiv Ludogoreca, jedno je od glavnih pitanja nakon što je Dinamo u trećem prvenstvenom kolu na Maksimiru isprašio Istru 1961 rezultatom 4-1, uz gol i asistenciju 26-godišnjaka. Mnogi su spremni reći da može...
Prije samo dva tjedna, protiv Lokomotive na otvaranju SuperSport HNL-a, Ante Čačić izvadio ga je iz igre nakon samo dvadesetak minuta, no već protiv Slaven Belupa, a i preksinoć kontra Puležana Bočkaj je pokazao da ulazi u formu i da predstavlja opasnost za suparnika.
Čačić im ne vjeruje
- Osjećao sam se dobro na svim dijelovima terena. Bio sam i u napadu i u obrani, što mi je i posao. Dao sam sve od sebe i na kraju me nagradilo. Gol? Oršić me ispoštovao, svaka mu čast, vidio sam golmana da je krenuo pa sam zabio - rekao je nakon utakmice Bočkaj.
Jesu li dvije kvalitetne domaće partije u nizu dovoljne da si Bočkaj otvori vrata udarne momčadi i u europskim utakmicama? To je u ovome času teško reći jer je Ante Čačić sklon konstantnim rotacijama, a dosad je u kvalifikacijama za Ligu prvaka na njegovoj poziciji lijevog beka primarno vidio Roberta Ljubičića. Međutim, oponenti te ideje u petak su u Maksimiru došli na svoje jer premda ima defenzivnih manjkavosti, Bočkaj se na toj poziciji osjeća i igra mnogo prirodnije od njegova klupskog kolege. Konačno, u nepune tri utakmice, a jedna je bila kriminalna, Bočkaj je upisao gol i asistenciju, ali je ujedno kreirao i tri velike prilike, ima 2,3 ključna dodavanja po utakmici, čak 75 posto uspješnih centaršuteva i 78 posto točnih dodavanja, ali, doduše, i ono što Čačića muči, a to je (samo) 55 posto dobivenih duela i 12,7 izgubljenih posjeda po utakmici.
Kako pomiriti te dvije stvari, ključno je pitanje uoči Ludogoreca.
Nakon odgledane dvije partije kontra Shkupija čini nam se da je veći grijeh na tu poziciju gurati prirodnog veznjaka Ljubičića, koji definitivno ima problema s branjenjem te svoje pozicije, što se itekako vidjelo u času kada je Sedloski naložio svojim igračima da ga napadaju, pogotovo okomito, njemu iza leđa. U tim je trenucima posve jasno da Ljubičić, što je i logično, nema usvojene bekovske kretnje, nego se ponaša kao veznjak, što je i potpuno logično. Čačić, činjenica je, još uvijek posve ne vjeruje svojoj momčadi, što se vidjelo govorom tijela i reakcijama u Skoplju, no dvije vezane i uvjerljive HNL pobjede (Slaven Belupo, Istra 1961) morale su podići samosvjesnost i samopouzdanje uoči utorka i Razgrada. Prevedeno, morale su Čačiću dati do znanja da je Petar Bočkaj bolja verzija lijevog beka od Ljubičića jer obojica na toj poziciji imaju defenzivnih slabosti, no Bočkaj ujedno nudi cijeli set ofenzivnih vještina koje se očituju po driblinzima, probojima, centaršutevima, ali i asistencijama i pogocima.
Jaka želja za dokazivanjem
Teško je proniknuti u glavu Dinamova trenera, no gledajući dosadašnju praksu, Čačić bi vrlo vjerojatno mogao prije optirati na Ljubičića kojem, očito, više vjeruje u teškim utakmicama. No, ovaj put, prilično smo uvjereni, ne bi pogriješio kada bi u vatru bacio Peru Bočkaja. Vađenje iz igre, kao i držanje na klupi u europskim utakmicama, prilično su motivirajuće djelovali na Bočkaja koji igra s jakom željom dokazivanja kako treneru tako i kritikama koje su ga snašle i koje su, realno, imale smisla.
No Bočkaj nije jednodimenzionalni igrač, on je itekako upotrebljiv i bilo bi ga šteta izgubiti samo zato što, eto, u Čačićevu sustavu s četvoricom otraga on, kao, nema mjesta. Jasno je da je on primarno krilo, koje bi eventualnim odlaskom Oršića možda baš na toj poziciji došao najviše do izražaja, no bilo bi prilično stupidno izgubiti ga čekajući taj scenarij. U postojećem rosteru, realno, Čačić nema boljeg lijevog beka od Petra Bočkaja. I to je jedina istina.