U petak navečer prvenstveni ogled Lokomotive i Varaždina završio je 3:3. Osim po festivalu golova, ali i pogrešaka koje su im prethodile, susret bi mogao biti upamćen po još jednom detalju: ako se višetjedni pregovori Dinama i Lokomotive dovrše sljedećih dana (spomenuti su klubovi na zahtjev Maksimira odgodili utakmicu 4. kola HNL-a idućeg vikenda), dvoboj s Varaždinom bit će ujedno i oproštaj Lukasa Kačavende i Luke Stojkovića od dresa "lokosa".
Par za pet milijuna
Kačavenda i Stojković trebali bi postati nove maksimirske akvizicije. Dinamo bi za spomenuti tandem imao proslijediti na račun Lokomotive pet milijuna eura!
Osim zajamčene svote, klub s Kajzerice očekuje i bonuse kroz ostvareni učinak svojih (uskoro bivših) igrača te postotak od njihovih budućih transfera. Objektivno, dolazak Kačavende i Stojkovića u Maksimir najveća je priča aktualnog prijelaznog roka u HNL-u.
Iako je u poslovanju hrvatskih klubova pet milijuna (čak i za dvojicu igrača) golema investicija, svekoliko je uvjerenje da bi se Dinamu ovo ulaganje trebalo višestruko isplatiti. Kačavenda i Stojković iznimno su talentirani 20-godišnjaci.
No, više je parametara koji će izravno utjecati na nastavak njihove karijere.
Prave desetke
Kačavendu i Stojkovića u Maksimiru će dočekati njihov suigrač iz mlade reprezentacije Martin Baturina. Sva trojica rođeni su iste godine, 2003., i praktički igraju na istoj poziciji. Menadžeri ih najčešće predstavljaju kao playmakere, vezne igrače ofenzivnih sklonosti, s izraženim smislom za kreaciju. Englezi će njihovo radno mjesto na terenu prevesti kao - attacking midfielder, a treneri pojednostavljeno reći: oni su "desetke".
No, nema sumnje da će dolazak dvojice perspektivnih "lokosa" u Maksimir obilježiti i neizbježno pitanje mogu li Baturina, Kačavenda i Stojković igrati zajedno. I kako će trener Igor Bišćan uskladiti trojicu po vokaciji vrlo srodnih igrača?
Logično je da u novoj konstelaciji odnosa u maksimirskoj svlačionici Martin Baturina zadrži sadašnji status i poziciju "desetke". Analiza njegovih nastupa navodi na zaključak kako je on i najmanje upražnjavao neka druga mjesta u momčadi (odnosno veznom redu).
Tri playmakera
Stojković je pokazao umješnost igre i na krilnim pozicijama, a Kačavenda se okušao gotovo na svim mjestima u veznoj liniji. Formalno, došljaci bi mogli odmah popuniti mjesta u Dinamovoj momčadi i zajedno s Baturinom predstavljati "maksimirski tercet budućnosti". Međutim, izboriti mjesto u Dinamovoj momčadi najčešće nije baš jednostavna misija jer i bez neospornog talenta Kačavende i Stojkovića Bišćan već ima funkcionalno posložen sastav.
A u kontekstu ideje da trojica playmakera istodobno egzistiraju na terenu pronašli smo jedan zanimljiv detalj. Igor Bišćan kao bivši izbornik U21 reprezentacije nekoliko je puta imao spomenuti tercet u rosteru kandidata za oglede mlade vrste, ali Baturina, Kačavenda i Stojković niti jednom nisu zaigrali zajedno. Pritom valja konstatirati da Kačavenda zbog ozljede križnih ligamenata koljena šest mjeseci nije bio na dispoziciji.
Međutim, ono što nije uspjelo Bišćanu, učinio je njegov nasljednik Dragan Skočić. Na nedavnom Europskom prvenstvu U21 reprezentacija u Rumunjskoj, u susretu 2. kola protiv Španjolske, Baturina, Kačavenda i Stojković odigrali su zajedno drugo poluvrijeme. Dakle, maksimirski tercet ipak ima šturu povijest zajedničkog igranja: Kačavenda i Stojković u nastavku utakmice zamijenili su Šegu i Belju. Uzorak od 45 minuta zasigurno je preskroman za donošenje relevantnih zaključaka. Možemo samo ustvrditi da Skočićev perpetuum mobile nije polučio željeni učinak jer su Španjolci zadržali rezultatsku prednost ostvarenu već u prvoj minuti utakmice i hrvatskoj momčadi uskratili mogućnost plasmana u drugi krug natjecanja.
Dakako, Bišćan nije prvi trener koji se u hrvatskom nogometu suočio s izazovom da trojicu "identičnih igrača" uklopi u harmoničnu cjelinu. Nesumnjivo najveće iskušenje imao je Ćiro Blažević. Većinu svog (gotovo) sedmogodišnjeg izborničkog mandata morao je dokazivati (sebi i kritičarima) da Zvonimir Boban, Robert Prosinečki i Aljoša Asanović mogu ostvariti suživot na terenu. Ćiro je sve rasprave oko spomenutog terceta držao bogohulnima i smatrao ih provokacijom njegove trenerske doktrine. Na najintrigantnije pitanje "vatrenog razdoblja" hrvatske reprezentacije, Blažević je uvijek imao spreman odgovor:
- Sve novinarske teze da Zvone, Žuti i Aljo ne mogu zajedno nabijem na k...c. To su akrobacije bez legitimacije. Hrvatska je reprezentacija privilegirana što ima na dispoziciji igrače poput njih.
Dakako, niti jedan nogometni sustav ni taktička formacija ne poznaje igru s trojicom playmakera. Ćiro je stoga svoj igrački potencijal razvrstao u sustav 3-5-2, a Bobanu je povjerio defenzivniju ulogu nego drugoj dvojici.
- J..i ga, ipak je on kapetan. Mora se žrtvovati.
Prešutno, spomenuta su trojica imala povlašteni status u reprezentaciji. Ćiro ih je neizostavno pozivao čak i kada su bili u posvemašnjoj nemilosti klupskih trenera.
Stožernim igračima hrvatske vezne linije kritike su najčešće predbacivale sporost akcija i nedostatak trke. No, nisu li spomenute objede temeljene na subjektivnom dojmu? Statistika će protusloviti brojnim kritičarima i uobličiti zaključak: trojicu "sporih, predvidivih i demodiranih kreatora" nitko nije nadigrao!
Za hrvatsku reprezentaciju Zvonimir Boban je ostvario 51 nastup, Robert Prosinečki 49, a Aljoša Asanović 62. Zajedno su, međutim, odigrali točno dvadeset utakmica: 13 puta su pobijedili, pet je susreta završilo neodlučeno, a samo dva puta je Hrvatska sa spornim tercetom izgubila. I to gotovo nebitne utakmice - u pripremnom ogledu u Puli protiv Slovačke (1-2), uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj, te na turniru, u trećoj utakmici s Argentinom (0-1), nakon što je već izboren plasman u drugi krug. Istodobno je s Bobanom, Prosinečkim i Asanovićem na terenu Hrvatska ostvarila neke povijesne pobjede: protiv Italije, ondašnjeg viceprvaka svijeta, 1994. u Palermu (2-1), protiv Danske (3-0), tadašnjeg prvaka Europe, na Euru 1996. u Engleskoj, protiv Ukrajine (2-0) u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo, protiv Nizozemske (2-1) za broncu u Francuskoj...
Disfunkcionalne veze
Nedvojbeno, brojka od dvadeset odigranih utakmica u konačnici je preskromna za spomenuti tercet. "Kuvertirani odgovor" vezan uz upite glede ovog problema sugerira da su Ćiro i Žuti imali disfunkcionalne faze svog odnosa. Prosinečki je propustio cijeli kvalifikacijski ciklus za Euro 2000. jer izborniku nije oprostio "neke čudne odluke" na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Ona najčudnija svakako se zbila u polufinalu natjecanja kada je "rastrojeni" Boban napustio teren, a Ćiro je - umjesto očekivane pojave Prosinečkog - momčad popunio Silvijem Marićem!?
- Ubacio sam Maru jer sam ga vidio kako radi darmar u francuskom šesnaestercu. J..i ga, nije uš‘o taj Marić... - pravdao se poslije Ćiro.
No, i tih dvadeset zajedničkih utakmica bilo je dovoljno Blaževiću da razuvjeri većinu kritičara i obrani svoju tezu da Boban, Prosinečki i Asanović mogu funkcionirati istodobno na terenu. Vjerojatno će se i Igor Bišćan u danima koji dolaze suočiti sa sličnim izazovom.