Iako je neki veliki crni oblak iznad Velike Gorice prijetio da će uništiti doživljaj, sat vremena prije početka susreta bilo je jasno da će tribine 'Radnika' biti pune, redovi pred blagajnama, krcati parking i kolone navijača koje su išle prema stadionu najavljivali su pravu nogometnu nedjelju.
Da, najave su i bile da će tribine biti rasprodane, ali, nikad se ne zna tko će se predomisliti. Ne treba, naravno, naglašavati da je velika većina od tih više od četiri i pol tisuće gledatelja (vjerojatno postoji neko suvislo objašnjenje zašto u prodaji nisu bila i preostala mjesta na 'gostujućujoj' tribini, sigurno bi se i ona rasprodala) disala za Dinamo, zapravo, ne disala, nego glasno i emotivno proživljavala svaki potez, svaku akciju svojih ljubimaca na travnjaku. Ne samo oni najvatreniji, Boysi (koji, također, u Gorici nikad nisu bili brojniji) već i 'obični' navijači na glavnoj tribini, očevi i majke s djecom, svi su euforično reagirali na ono što se događa na terenu. I, to je, zapravo, ono što je Dinamu donijela ova sezona.
Naslušali smo se prije utakmice, a i zadnjih (tje)dana raznih komentara i pogleda na ono što se događa u Dinamu. Jedni su 'jamrali' zbog povratka Čačića, jer u tome prepoznaju 'nevidljivu ruku iz dijaspore', drugi prozivaju Upravu, trećima je smetao Petković, četvrti su dizali ruku za Baturinu i Tolića, oni peti, možda i najpomirljiviji što ne znači da su u manjini, samo su slegnuli ramenima i zaključili 'bolje bilotko i bilošto od onoga što smo dosad igrali, bilo je negledljivo, jedino je bitan naslov'...
No, poanta je ove priče da su sve te rasprave, sumnje i animoziteti (izuzev nekoliko povika protiv Uprave i Mamića) ostali za 'šankom' i na društvenim mrežama, a da se s tribina prema travnjaku odašiljala velika pozitivna energija. Zapravo, počelo je još saznanjem da je utakmica u Koprivnici završila 0:0, da se najveći rival spotaknuo i kiksao u lovu na Modre, a zavšilo je erupcijom oduševljenja kad je Ademi zabio u 86. minuti. Zapravo, završilo je negdje pred jutro, u zagrebačkim kafićima.
- Ušli smo nakon utakmice, na putu prema kući, u jedan kafić u Novom Zagrebu, u kojemu nikad nismo bili, niti ikoga poznajemo. Odjednom smo svi zajedno, kao stari prijatelji, pjevali Dinamove pjesme, navijali, bilo je to spontano veselje, ne pamtim kad sam zadnji to doživio - ispričao nam je jedan navijač (sa Zapada), s puno utakmica u nogama. Vozeći se s utakmice prema Zagrebu, neki su i trubili, mahali šalovima.
A u onih 90 minuta dvoboja s Goricom, niti jedan zvižduk prema igračima ili treneru, kako je to često znalo biti, oni koji su izlazili iz igre dobili su veliki pljesak, publika je 'igrala' s Dinamom. Na 'zub' je uzela Kalika, nakon što je ušao u klinč s Livakovićem, 'nagrađen' je zviždukom i povicima pri svakom dodiru lopte, naravno, ima i nešto u onoj, njegovoj tetovaži na nozi...
No, to je samo dokaz strasti s kojom navijači ove sezone prate modri pohod na naslov. Kao da je prvi nakon puno godina, a ne nešto što svi već uzimaju zdravo za gotovo. Ali, vjerojatno je baš u tome i poanta. Tek kad osjetiš da bez nečega možeš ostati, počneš to više cijeniti, tako su i Dinamovi navijači ove sezone zagrijani za osvajanje naslova prvaka, više nego ikad. Ima u tome, naravno, zasluga i ostatka lige, te neizvjesnosti koja se provlači od početka sezone, ima nešto i u gardu i porukama koje su prema Maksimiru slali rivali. Primjerice, dojam je da je baš onaj poraz protiv Hajduka u Maksimiru i još više ono što su poslije pjevala 'dva tenora' Livaja i Subašić, probudili neki dinamovski inat i ujedinili tribine u borbi za naslov, odagnali ravnodušnost prema HNL-u, ali i najvećim suparnicima, koja je donedavno pratila Dinamove prvenstvene dvoboje, kad su 4500 tisuće gledatelja i ovakva podrška na 'malim' utakmicama bile čista utopija.
Ntiko se ne može žaliti da Dinamo ima podršku sudaca (da nije pobijedio, sigurno bi se naveliko pričalo o nedosuđenom kaznenom udarcu), nema laganih utakmica i klubova koji mu 'poklanjaju' bodove, muče se Modri, bore sa samima sobom i drugima, navijači u Ademiju, Oršiću, Livakoviću... prepoznaju neke idole, igrače koji 'ginu' za Dinamo. I sve to zajedno, izmiješano, čini koktel tih probuđenih emocija i strasti, spontanu pjesmu do u noć u zagrebačkim kafićima, uz dodatno veselje kad se i 'mrski rival' popikne u svom nastojanju da Modre skine s trona.
Nakon svega viđenog u Velikoj Gorici ne treba se više čuditi ako će i u nedjelju u Kranjčevićevoj, na utakmici s Lokomotivom opet biti slično, da će i predstava koja obično nije privlačila veliki pozornost publike, ponuditi još jednu pozitivnu sliku, a, tko zna, možda koji put do kraja sezone i maksimirske tribine budu pune.
Protiv Osijeka? Više nije nemoguće...