Ali imao je i jedno obično krštenje. U hotelu u kojem su odsjeli Modri bile su naime, krstitke s ponedjeljka na utorak. Bugarske krstitke. Bilo je veselo, bilo je glazbe, ali nisu Modri zbog toga patili, nije im smetalo da dobro i čvrsto spavaju, jer gosti su se s krstitki povukli oko ponoći. Za razliku od Skoplja, gdje su im prije utakmice s Škupijem dolazili navijači pred i u hotel, posebno tražeći reprezentativce Sjeverne Makedonije Stefana Ristovskog i Arijana Ademija, ovoga puta to nije bio slučaj.
Ipak, u Razgradu nema navijača Dinama. Kad smo prije neki dan razugovarali s Ivajlom Petevom, izbornikom Bosne i Hercegovine, a bivšim trenerom Dinama i Ludogoreca, kazao nam je da će stići u Razgrad na utakmicu. Petev je naime na godišnjem odmoru u Sunčevom Bregu, ‘bugarskom Dubrovniku‘ nije to tako daleko od Razgrada. Dok smo pisali ovaj tekst još nije bio tamo, još nije bio u posjetu svojim bivšim klubovima, ali vrata Dinamovog hotela bila su mu otvorena.
Iz Razgrada su nam stigle informacije da su Modri sjajno primljeni u tom gradu i hotelu, da je bugarsko gostoprimstvo - super. Također, stadion na kojem se igrala utakmica također izgleda sjajno. Dobro, to slušamo stalno, svi imaju sjajne stadione osim Dinama. Pa i taj Razgrad, negdje ‘Bogu iz nogu‘. Dosta sramotno za Zagreb i političku vrhušku zar ne?
Bili smo u Razgradu prije deset godina, također s Antom Čačićem, kad su se Modri prvu put sudarili s Ludogorecom odigravši 1:1. Bilo je lijepo. Ljudi su izgledali opušteno, sjedil po kafićima i restoranima. Kavica, vino, pivo, a posebice rakija za koju su nam kazivali da je autohtono bugarsko piće, točila se na mnogim lokacijama. Taj gradić od oko 45 tisuća stanovnika izgledao je nekako usporeno, ljudima se nikud nije žurilo, kao da ih je uhvatila permanentna ‘fjaka‘.
Do Razgrada smo stigli cestom koja bi u Hrvatskoj bila okarakterizirana kao ‘opasna po život‘. Rupa do rupe, kao da stalno vozite po ležećim policajcima. Vozio nas je mladi Armenac koji se rodio u Bugarskoj, njegov pradjed pobjegao je iz Armenije za vrijeme velikog genocida u toj zemlji. Po onome što smo saznali iz Dinamove ekspedicije, ovoga puta je cesta bila odlična, dakle, u tih deset godina od prošlog posjeta stvari u Bigarskoj su itekako napredovale. Sjećamo se i što nam je tada rekao Armenac.
- Ludogorec je apsolutno iznenađenje, zapravo super senzacija u Bugarskoj. Zamislite, u ovom malom mjestu igra prvak i osvajač Kupa. Taj klub je izgradio isključivo novac, ovdje u Bugarskoj tko ima novca osvaja titule. Ludogorec je stvoren umjetno, mislim da će vrlo brzo, čim ponestane novca, opet preseliti u drugu ili treću ligu.
Debelo je pogriješio. Baš debelo. Nije bilo tako. Od tih dana Ludogorec je stalno bio prvak Bugarske, igrao Europu.
A sjetili smo se i što nam je kazao recepcioner hotela u kojem smo odsjeli.
- Za nas je dolazak Dinama poput dolaska Barcelone ili Reala...
Eh da, to je bilo onda. Sad više nije. Vremena se mijenjaju. Tada prije deset godina, mnogo se u bugarskim medijima pisalo o dolasku BBB-a u taj mali gradić. Tekstovi su bili popračeni fotografijama ‘akcija‘ modrih navijača širom Europe, u Razgradu su se plašili da će im Modri drukeri razoriti grad, na ulazu u grad čekali su ih specijalci, a u gradu obični policajci.
Lokalni šverceri u pak kupovali ulaznice kako bih ih mogli prodavati ‘žestokim Hrvatima‘. Htjelo se malo zaraditi... Za navijače Dinama bio je spreman ‘kavez‘ na jednoj od tribina. Ovoga puta priča je posve drukčija. Dinamo je na raspolaganje dobio 2 308 ulaznica za svoje navijače koje je mogao prodavati na svojim blagajnama u Maksimiru. Odnosno navijači su dobili kupone koje su prije utakmice zamijenjivali za ulaznice na blagajnama Ludogoreca.
Prodano je u Zagrebu samo 87 ulaznica, što znači da je službeno Dinamo u Razgradu imao podršku malog broja navijača. Naravno, ostala je i mogućnost kao prije deset godina, da se neke kupe i od domaćih švercera. Put do Razgrada je podosta kompliciran, tako da zapravo i ne treba čuditi ta mala brojka prodanih kupona, odnosno ulaznica.