Da Dinamo ne igra na razini svog potencijala (100 milijuna vrijednost kadra) jasno je po brojnim pokazateljima. Ne samo zbog poraza sa Šibenikom (7,9 milijuna) i Istrom 1961 (8,9), remija sa Slavenom Belupom (7,5) i Goricom (12,6), nego upravo po dominantnoj igri i pobjedi protiv Hajduka prije nekoliko tjedana. Bilo je 4:0 i okvir nadmoći koja bi trebala biti standard u susretima s drugim suparnicima.
Upravo zbog tog potencijala, i kad ne igra u najboljem izdanju kao primjerice u Puli, Dinamo ima prevlast. Prestroge su kritike igre, jer Modri su imali 60-40 % posjed, više udaraca, više šansi, stalnu inicijativu. Nisu dali gol i to je usmjerilo epilog. No, i da je iskoristio neke od šansi i lakše dobio utakmicu, to ne bi promijenilo temeljnu percepciju slabosti ovog Dinama. Ne u kontekstu HNL-a, nego u perspektivi europskih ambicija.
Čačićeva momčad igra sporo i predvidljivo, bez ideje i prepoznatljive fizionomije igre, bez automatizama. Jasan znak nerazumijevanja situacije je kad trener tako kvalitetnije momčadi te konkurenciji neusporedivih resursa proziva loše travnjake i neiskustvo sudaca kao argumentaciju svojih propusta. Točno je da su oba travnjaka loša, ali to ne može i ne smije biti alibi za iskazane nemoći.
Prkosni stav
Ante Čačić djeluje isti kao i jesenas. Tada je rezultat bio bolji, a imao je i kredit ulaska u Ligu prvaka te bonus pobjede nad Chelseajem. Time su zasjenjene slabosti u drugim dvobojima, pogotovo odlučnima za ostanak u Europi, protiv dohvatljivog Red Bull Salzburga. U 2023. godini Čačić je nastavio po svojoj navici. Ima svoje logike, ne vjeruje mlađima, ne mari za alternative i njihovo stanje duha. Danas kada se može mijenjati pet igrača, Čačić mijenja i manje nego kad je imao opciju s tri izmjene. To jednostavno nije u suglasju s modernim nogometnim trendovima.
Zato mu i momčad djeluje bez energije, bez elana i napali se samo u velikom derbiju s Hajdukom ili onda kada se "naljuti" na kritike okruženja. Odlazak Oršića, sada i Ademija, kao i ozljede ili pad forme važnijih startera, uzrok su što Dinamo, nakon Europe, ne uspijeva više individualnom kvalitetom prekriti strukturalne tehničke i taktičke manjkavosti te nelogično korištenje kadra, niti u HNL-u. U kontekstu europskih skorašnjih izazova to je svakako zabrinjavajuće za Dinamo...
U Puli se dalo zamijetiti da Dario Šimić, uključen kao dio Uprave za sportski sektor, nije baš na istoj valnoj dužini s drugim akterima prijelazne faze upravljanja Dinamom. Došao je sam, s Markom Vukelićem. Nije pozvan na ručak vrhuške kluba koja je bila na utakmici, što je prilično jasan znak da, barem za sada, Šimić ima status neželjenog djeteta Dinamovog upravljačkog tijela. To se moglo razumjeti i iz prkosnog stava Ante Čačića na presici nakon utakmice, kada je poručio da Šimić prvo treba potpisati ugovor s Dinamom i dobiti "dijapazon ovlasti", pa se onda može razgovarati o stručnoj politici i momčadi.
Samoinicijativni odlazak u svlačionicu
Kako je Ante Čačić izbor ove linije upravljanja Dinama, uz dodatnu ovlast sportskog direktora, jasno je da trener nije tu poruku Šimiću odaslao iz čista mira. Ona je u duhu doživljaja kojeg aktualno vodstvo kluba ima prema Šimiću. Koji očito dakle nema ni ugovor, ni službeno dodijeljene ovlasti, a po logici stvari onda ne bi trebao imati niti odgovornosti.
To što ta pitanja nisu regulirana, i što se već provlači nezadovoljstvo iz vrhuške Šimićevim samoinicijativnim odlaskom u svlačionicu te javnim nastupima, samo potvrđuje da je Dinamo u zrakopraznom stručnom upravljačkom prostoru. I to u fazi kada se stvaraju temelji za novu sezonu i prije svega priprema egzistencijalno važna strategija za europske izazove. Poraz u Puli u tom kontekstu je najmanji problem Dinama, ali svakako je jasan simptom vitalnih slabosti funkcioniranja...