Svako malo, po potrebi, u javnosti ili na društvenim mrežama podvuče se rečenica: "zašto su ih pustili?" U kontekstu Dinamovih nogometaša, tu se primarno apostrofiraju imena poput Nike Jankovića, Marka Tolića i Petra Bočkaja, ali znaju se u tu priču ubaciti i Mario Ćuže, kao i klinci poput Solde, Gurlice, Krdžalića, Topića, Brkljače i Živkovića. Pa je možda i pravo vrijeme da se konačno demistificira cijela ta priča...
Ako krenemo analizirati talentirane plavce na posudbi, gdje se u zadnje vrijeme izuzetno ističe Moreno Živković, posve je jasno da je to bio odličan potez, jer u kaosu od sezone koju Dinamo proživljava Živković sigurno ne bi bio prvi izbor.
U miru Kajzerice...
Ovako, u miru Kajzerice i pod kvalitetnom patronažom Silvija Čabraje izrasta u momka koji sljedeće sezone mora biti među tri prva stopera Dinama. Ostanak u Maksimiru, bez ikakve dvojbe, ne bi mu donio ovakav iskorak. Ista je situacija i s ostatkom nabrojanih, koji se u svojim sredinama pokušavaju nametnuti i steći seniorsku rutinu.
Upravo se i na tim adresama jasno vidi potencijal za prvu momčad "modrih", odnosno novu posudbu ili eventualni transfer/raskid ugovora. Pitanje je, jasno, zašto se Dinamo posljednjih godina okrenuo principu "starenja" momčadi, pa i jedan Baturina pravu priliku dobije tek s 20 godina, umjesto da se u HNL-u počne razvijati već sa svojih 17-18 godina, no to je trenutačno neka druga tema.
U postavci koju sada baštini, za nadarene klince kroz prizmu vrednovanja njihovih potencijala, ovakve posudbe definitivno su najbolji lakmus-papir.
U dosadašnjem dijelu sezone, uz stopera Morena Živkovića (šest utakmica, tri čiste mreže), u prvoligaškom okruženju napredak bilježi i veznjak Marko Soldo u Gorici (12 utakmica, sedam startova), kao i Jakov Gurlica u slovenskom Bravu (10 utakmica). Mario Brkljača za, također slovenski, Aluminij ima šest (od 13) utakmica i jedan asist, dok se Fran Topić i Anes Krdžalić zasad teško probijaju do minutaže u Rudešu i Lokomotivi.
Sada, međutim, dolazimo do kvarteta koji se iskorištava i u kontekstu promašenog prijelaznog roka.
Ako stavimo na stranu sve što se u sportskom sektoru kluba radilo posljednje dvije godine, i koncentriramo se, eto, samo na ovo ljeto, upravo su Janković, Tolić i Bočkaj mnogima postali sinonimi opće maksimirske katastrofe s potpisom, kako čujemo i od jednog člana Uprave, isključivo Igora Bišćana i Darija Šimića. Ostatak Uprave, naime, svoj je posao, prema riječima u Istri 1961 dokazanog i definiranog Darka Podnara, radio minuciozno precizno i odlično.
Tako i Podnar u intervjuu za Germanijak kaže da mu je nevjerojatno kako je Niko Janković pušten u Rijeku. Ako pokušamo ostaviti po strani činjenicu da je sam Podnar istaknuo kako je Uprava rušila određene ideje Šimića & co., za dobrobit kluba, onda je nevjerojatno da nisu zaustavili odlazak Jankovića na Rujevicu. A Janković doista pokazuje napredak. Na stranu kontra-asistencija Lokomotivi za 1-1 ovoga petka, radi se o igraču koji ima perspektivu.
Šteta je, međutim, što ga Podnar uspoređuje s Titraouijem, jer Titraoui je zaveden kao klasični zadnji vezni, dok je Janković zapravo ofenzivna, za neke i malo bolja varijanta Marka Tolića. Koliko, pak, saznajemo, Šimić, pardon Dinamo ipak je zaštitio Dinamo, jer u slučaju transfera, ovisno o ponudi, Dinamu pripada od 50 do čak 75% prihoda. Šteta što se taj dio propustio navesti...
Niko Janković je, dakle, prosperitetan igrač, no u Maksimiru, za razliku od Rujevice, bio je dio rotacije, a ne udarne momčadi, što znači da bi mu i brojke bila manje od riječkih (13 nastupa, šest golova, tri asista).
Obavezni otkup Tolića
Petar Bočkaj se odlično snašao u ciparskom Pafosu, gdje je na posudbi, a klub ga prema nekim informacijama može otkupiti za otprilike 1,5 milijuna eura, što, iako nitko neće reći javno, mnogi u Maksimiru zazivaju s obzirom na to da Bočkaj ima nemali ugovor s trajanjem do siječnja 2027. godine. Premda je, dakle, za Pafos odigrao osam utakmica, uz jedan gol i asistenciju, Bočkaj, realno, u Dinamu nema mjesta niti perspektivu. A imati igrača kojeg je netko platio 2,7 milijuna eura uz nemalu plaću na klupi kao dio rotacije doista nema prevelikog smisla. Konačno, Dinamo i danas traga za lijevim bekom, a ne razmišlja kako Bočkaja vratiti u Maksimir.
Marko Tolić je pak igrač-šmeker kakve maksimirska publika voli, no odluka stožera da ode u Slovan iz Bratislave uz obavezan otkup na kraju sezone ako Slovan ostane u ligi ima smisla jer Tolić niti tamo nije zacementiran u prvi sastav, u Konferencijskoj ligi, recimo, protiv Lillea i Olimpije ušao je u sudačkoj nadoknadi, a u prvenstvu u devet utakmica ima tri pogotka bez asistencije. Tolić je igrač istančanog ukusa, no teško je vjerovati da bi se u Maksimiru nešto naigrao. Mario Ćuže se, konačno, krasno snašao u prvaku Bosne i Hecegovine Zrinjskom iz Mostara, no ima 24 godine i u karijeri je, u Dinamu, prošao kroz Marija Cvitanovića, Jurčevića, Bjelicu, Zorana Mamića, Krznara i, nažalost, nikad nije uspio steći status ili zaraditi dugotrajno povjerenje...
U prijevodu, osim Nike Jankovića, gdje se Dinamo dobro zaštitio, svi drugi poslovi imaju itekakvog smisla. I poslovnog i igračkog.