Pet faktora Dinamove metamorfoze u odnosu na debakl u Münchenu: Evo što je sve promijenio Nenad Bjelica

FAKTOR PRISTUPA

U Münchenu je Dinamo odigrao veći dio utakmice mlako, uplašeno i bez samopouzdanja. Da je sve bilo bolje po tim kriterijima, vjerojatno bi opet izgubio, ali sigurno ne bi to bilo s devet golova u mreži. Desetak minuta početkom drugog dijela, kada su postigli dva pogotka i djelovali hrabrije, tehnički logičnije, dali su naslutiti neke potencijale Modrih. No, kad je pristup beskrvan, bez dovoljno agresivnosti i vjere u sebe, onda se ti potencijali brzo ugase. Eto, protiv Monaca tih je desetak minuta iz Allianz Arene “pretvoreno” u 75 minuta fajterskog pristupa. Kad se tako ulazi u utakmicu s jačim suparnikom, s vjerom da se ima što reći, onda igrači izvuku maksimum iz sebe, a gdje god se taj maksimum nadmaši, odnosno podiže njegova razina. Na nivou Lige prvaka ovo je obvezni intenzitet pristupa utakmici, a ne opcija.

TAKTIČKA IDEJA

Niti jedan momčadski učinak unutar deset dana ne može biti posljedica jednog ili drugog trenera, jednog ili drugog igrača. Netko je momčad slagao, pripremao, netko je igrao više ili manje, netko je posložio drugačije, a igraju se i različite utakmice. No, vidljivo je da je taktički Bjelica napravio određene preinake, za što je trebao druge profile igrača, a i intenzivniji psihološki pristup u pripremi. Bjelica je potvrdio da je natjecateljski snalažljiv tip trenera. Osnažio je defenzivni blok prije svega kroz jačanje srednjeg reda što je onda omogućilo da uz rastrčane veziste ima drugačiji pristup tranziciji. Dakle, ne s brzim krilima u širinu, nego s veznima (Baturina, Sučić, Ademi...) koji između linija i kroz okomiti pas te priključenje Petkoviću stvaraju uvjete za opasnu završnicu. Taj je pristup tranziciji iznenadio goste.

DISCIPLINA I AGRESIVNOST

Posljedica dvije prethodne točke je da je Dinamo djelovao prvo - taktički vrlo disciplinirano. Kad se ispunjavaju zadaci, stoji kompaktno u plitkoj formaciji, fokusirano čuva leđa suigraču, onda je bitno lakše i protiv fizički moćnijih i motorički intenzivnijih momčadi, pokazati i osnažiti faktor agresivnosti. Modri su bili zgusnuti u sredini, iza linije lopte, zagušili su prostore brzancima Monaca, koji ne “pate” od kreativnosti. Zato nisu imali rješenja za probiti blok, osim slučajno (prva šansa, odbitak od domaćeg braniča za zicer gostiju). Kako su jačali u samopouzdanju, tako su Dinamovi igrači sve hrabrije jurili prema suparničkom golu, time smanjivali pritisak na svoju obranu te u probleme dovodili braniče Monaca tehničkim rješenjima. To su osim prvih i posljednjih 10 minuta činili na visokoj odnosno razini Lige prvaka.

FILOZOFIJA TRKE

Uobičajeno je kod nas tvrditi da naši igrači ne mogu trčati kao drugi u Europi. Uobičajeno je onog koji skrivi neki gol tretirati da nije dorastao, a onog koji postigne gol da vrijedi 100 milijuna. Uobičajeno je zaključiti od danas do sutra da je netko promašaj, a onda veliko pojačanje. I obrnuto. Neuobičajeno je prihvatiti stručnu logiku analiziranja, a kojoj je u temelju realni kriterij i ravnoteža procjene neovisno o trenutku (rezultatu). Dinamo je protiv Monaca jako puno trčao, s bitno više high speeda (udarna brzina), ali je nadasve kvalitetno trčao. To je posljedica jasno definiranih obveza i momčadskog ispunjenja zadataka, a ne inspiracije pojedin(a)ca. Petković primjerice nije istaknut kao važan akter (jer nije dao gol...?), a taktički je odigrao jako dobro, omogućivši drugima (vezistima) da iskoriste njegove bitke s braničima.

VEZNI RED

Vezisti su oni koji definiraju kakvoću igre. Bjelica ih je postavio četiri u rasporedu 1-2-1 prema naprijed, odnosno 3-1 u bloku. Pritom osim fiksne šestice, vrijednog Mišića, trojka Ademi, Sučić i Baturina prilagođavala se dinamici igre u pokrivanju prostora. Činilo su to do finiša odlično, pogotovo dok je Ademi imao snage da diktira agresivnost. Ono što je bitno kazati, to je da ove utakmice pokazuju da su Baturina (posebno) i Sučić igrači za box to box. Prije nego visoko (Baturina) ili nisko (Sučić) raspoređeni. Oba igrača djeluju uvjerljivije kad su u trku između dva šesnaesterca, kako zbog potrebe da podižu svoj ritam te stignu pomoći obrani, tako i zbog lakšeg stvaranja viška i priključivanju završnici jer imaju tehničko znanje. Kod Baturine se to vidjelo (silom prilika) primjerice s Betisom. Kad je samo na desetki, ograničava se njegovo razigravanje...