Osim što je upijanje basnoslovnih uspomena u srži svakog maturalnog putovanja, ono je i svojevrstan ritual zrelosti. Višednevna turneja s koje se učenici vraćaju obogaćeni poukama, ohrabreni glasno pokucati na vrata odraslosti. Ipak, lekcije mogu biti i grube. Vrijedne prizemljenja.
Nakon bajkovite jeseni u Maksimirskoj 128, u kojoj je izboren novi ulazak u elitu, u nokdaun bačen megalomanski Chelsea, a HNL karavana ostavljena je u gustoj prašini propisane bodovne distance, Modra se ekspedicija s putovanja po hrvatskoj obali vraća u komornoj atmosferi, zrelija za nova iskustva. Odlasci u Šibenik i Pulu u konačnici su zaista i bili obojeni epitetima - turističkih.
I dok dva uzastopna poraza, odnosno tri vezane utakmice bez trijumfa (ubrojimo li i remi protiv Osijeka), pogotovo uz devet bodova prednosti, ne znače nužno i momentalno paljenje svih alarmnih svjetala u utrobi Maksimira, ipak će uputiti na - mobilizaciju. Osim što je Dinamo pao na Aldo Drosini bez ispaljenog metka, izuzmemo li uvertiru susreta i dvije situacije Luke Menala pred istarskim vratima, puno toga nije funkcioniralo. Slično kao i u Šibeniku.
Bljedunjave, a ponekad i sterilne predstave, izuzev „vatrometa“ protiv Hajduka na Maksimiru, zasad su ostavile Dinamov stroj bez „vjesnika" u ovom "proljeću“. Uz svježe kikseve, nastavak prvenstva otvoren je i remijima protiv Gorice i Slaven Belupa, uz pet otvorenih pitanja.
Što s klincima?
Uslijed slabijih predstava, bezidejnih napadačkih akcija, u kojima su prednjačili neki već prilično iskusni igrači u dresu hrvatskog prvaka, pomalo neobjašnjivo zvuči činjenica da su Dinamovi mladići ostali na, gotovo, potpunim marginama. Gabrijel Rukavina, najzvučniji eksponat nadolazeće generacije Modrih, u Varaždinu je ubačen „u vatru“ u 89. minuti, pri vodstvu Zagrepčana 3:1, dok je na Maksimiru debitirao u idućem kolu protiv Hajduka, gdje je na teren zagazio u 69. minuti uz visokih 4:0.
S obzirom na to kako je Dinamo u siječnju ostao bez svog talismana, bez Mislava Oršića, a konkretna zamjena nije dovedena, Rukavina koji okupira upravo „Oršićevo“ lijevo krilo, pomalo neshvatljivo nije dobio veće povjerenje trenera. Slična priča je i s Jakovom Gurlicom, stoperom koji je debitirao u Šibeniku, ušavši u igru u 77. minuti. S druge strane, u susret na Šubićevcu krenuo je Kevin Théophile, koji, prema svemu sudeći, napušta klub s istekom lipnja. Uzevši u obzir kako je Dinamo ostao „kratkih rukava“ i u Šibeniku i u Puli, stječe se dojam kao da bi te dvije pozornice bile vrijedna postaja za iskustvo mladih dragulja.
Gdje su izmjene?
Iako je trener u ranijim utakmicama pravdao manjak izmjena s namjerom da „ne razbija ritam susreta“, u Puli takva je teza pala u obližnje more, jer Dinamo nije imao nikakav ritam. Luka (Menalo) za Luku (Ivanušeca) bila je jedina izmjena koju je Čačić odradio u najsvježijem porazu. S obzirom na to kako je na klupi ostao Josip Drmić, pa i Petar Bočkaj, koji je također sposoban ugroziti suparnička vrata, u trenucima dok Dinamo hvatao trijumf, nejasno je zašto je u utakmici korišteno tek 12 igrača.
Upravo je potonji tandem ulaskom s klupe režirao Dinamu ulazak u Ligu prvaka u maksimirskoj noći u kolovozu, kada je u posljednjim minutama preskočen norveški Bodø/Glimt. Ovo pitanje nadovezuje se na upit o „klincima“. Golobradi mladići ponovno su lišeni prave prilike, a osim Rukavine, na klupi su ostali i Gurlica, Lukanić i Vrbančić, uz nešto iskusnijeg Bulata. Osim novog rezultatskog poraza, upisan je i poraz u odnosu prema talentiranim proizvodima Dinamove škole, koji su ponovno stavljeni na „ignore“, dok su nešto provjerenije opcije (čitaj: Drmić i Bočkaj) dobile sličan tretman.
Slijedi li novi „petogodišnji šoping“?
Dok izmjene u trenutku hvatanja punog plijena postaju endemska pojava, priče o širini kadra paralelno padaju u vodu. Sve je izglednije kako na Maksimiru u ljeto slijedi ozbiljno peglanje kartica, jer su svlačionici očigledno potrebna neka osvježenja. Zagrebačku adresu u ljeto 2013. otvorili su El Soudani i Junior Fernándes. Dinamov „pakleni duo“, koji je obilježio i jednu eru krilnih pozicija u modrom dresu. Bilo je to u doba dok se zagrebački klub još pomalo stidljivo pozicionirao na europsku mapu, uz onaj povijesni trijumf protiv Arsenala 2015. Nadogradnja na tu priču napravljena je u sjeni onog bajkovitog ruskog ljeta prije pet godina.
Dinamo je u fazu nakon Mundijala u Rusiji krenuo s nekim novim licima. Dres su tada odjenuli Mislav Oršić i Bruno Petković, većem dijelu javnosti anoniman tandem, ali ubrzo su se kristalizirali u ofenzivno partnerstvo iz snova, koje je ispisalo neke od najsjajnijih stranica klupske povijesti. Ne treba ni zaboraviti da su tog ljeta u svlačionicu sletjeli i Lovro Majer, Théophile-Catherine, Emir Dilaver i brojni drugi koji su postali kamen temeljac novog, „europskog Dinama“. U tekućoj situaciji, uz spomen „konkretnih šopinga“ svakih pet godina, nameće se pitanje, hoće li klub na ljeto ostvariti novu nadogradnju, kreirati novi tandem, ili čak i nešto više, koja će obilježiti iduće godine?
Hoće li se porazi pretvoriti u motivaciju?
Vrhunsku izvedbu protiv Hajduka mnogi su okarakterizirali kao stavljanje ruku Dinama na novi trofej prvaka države. Iako su Splićani i dalje devet bodova iza Modrih, Čačićeva momčad s tek jednim, mršavim bodom u prethodna tri susreta blago si je „pucala u koljeno“, ponovno otvorivši mogućnost zakuhavanja prvenstva. Gotovo iz ničega. I dok su igrači Dinama u recentnim predstavama djelovali pomalo ispuhano, lišeni motivacije uslijed prilično „izgledne“ situacije na ljestvici, upravo bi im takav pristup mogao postati povod za ponovno dizanje na radnu temperaturu.
Zahuktala Rijeka na Maksimiru u nedjelju bit će najbolji pokazatelj „mindseta“ Dinamove momčadi. Trijumf nad Jakirovićevom družinom vjerojatno bi bio i okidač za novo ulijevanje hektolitra samopouzdanja u krvotok svlačionice podno maksimirskog juga, a s druge strane, novi ishod bez pobjede mogao bi dodatno povećati razmjere krize.
S obzirom na to kako Dinamo u posljednjih pet kola mora ići na Poljud, zatim u Gradski vrt, a onda i na Rujevicu, sada bi bilo već pomalo odvažno govoriti kako je prvenstvo -„riješeno“. No, sat na Maksimiru ne pokazuje „pet do 12“. U ovom trenutku otprilike je „10 do“, a na samim igračima je hoće li kazaljka u put retrospektive, ili će se ona ipak približiti „punom satu“.
Jesu li igrači zaista lišeni dvorskih prepirki?
„Dok su plaće uredne, borbe u utrobi kluba ne prenose se na igrače“. Teza koja je nerijetko ulazila u medijski prostor prethodnih tjedana, naročito u predvečerje famozne „Skupštine“. Ipak, je li to i uistinu tako? Iako je pomalo teško pronaći logičku sponu između dva događaja, odnosno opravdavati slabije predstave tim objašnjenjem, pomalo je i teško izbjeći pomisao na kauzalnost veze između prepirki u utrobi kluba i rezultatske krize.
Od 9. ožujka, dana sastančenja u hotelu Sheraton i jednog od ključnih događaja u kristaliziranju budućeg smjera kluba, Dinamo je upisao dva poraza. Na ruku sada ne ide niti skorašnji odlazak „alfe i omege“ svlačionice, Arijana Ademija. Trenuci u kojima je momčadi nepresušno potreban novi lider, „gazda“ i pokoji povišen ton uz psovku, a u te će cipele morati uskočiti Dominik Livaković, ili netko od ostalih "senatora", dok će cijela svlačionica morati „skupiti glave“. Dio odgovora bit će malo jasniji već u nedjelju. Dok su Modri na pauzu za katarski Mundijal odjahali puni elana uz „sedmicu“ na Rujevici (7:2), karte su se ponovno počele miješati, a na terenu ponovno čeka Rijeka, ovaj put u novom ruhu…
