Iako će u veljači proslaviti prvu godišnjicu u "modrim" odajama, maksimirski mandat Maura Perkovića ponudio je već tri različita poglavlja. Od sramežljivog uvoda, preko nestanka "u zamrzivaču", do jesenske reinkarnacije, s temeljima za proljetni vrhunac. Dok se u prva dva mjeseca, po dolasku u klub, kristalizirao u perspektivnu obrambenu kariku, opremljenu s kvalitetnim funkcijama stopera i lijevog beka, 20-godišnjak je završio na prilično zamršenom "hlađenju", dugom 150 dana.
Točno toliko prošlo je od derbija na Poljudu (30. travnja), u kojemu je Dinamo s "nulom" osigurao naslov u dvorištu rivala, do utakmice protiv Ponikvi u Kupu (27. rujna), kada je rođeni Puljanin ponovno osjetio draž službene utakmice. Samo deset dana kasnije, upisao je i prvijenac za maksimirski klub, protiv Istre 1961. Da nema ništa protiv "prijateljske vatre", pokazao je i u subotnjem ogledu protiv svojih Istrijana, kada je ponovno odjenuo ruho golgetera, donijevši pogotkom i znatno više od tri boda.
Njegova maksimirska epizoda počela je pod Antom Čačićem. U manje od dva mjeseca, koliko su surađivali, Perković je skupio 200 minuta, od mogućih 840. Dolaskom Igora Bišćana u svlačionicu podno južne tribine, nazirali su se svjetliji dani za istarskog mladića. U prvih pet utakmica na klupi, Bišćan je u njemu ugledao "conditio sine qua non - uvjet bez kojega se ne može". Perković je u tih pet susreta skupio maksimalnu minutažu, a onda nakon Hajduka - nestao.
Uz svakojaka šuškanja, zašto je pojačanje vrijedno dva milijuna eura stavljeno na "ignore", tražila su se objašnjenja za njegovo izbivanje, što se nastavilo i dolaskom Sergeja Jakirovića. I pod trećim trenerom nastavio je "bildati" strpljivost, ispred njega je bio čak i Bogdan Mihajličenko, a Perković je pravi kontinuitet počeo hvatati početkom studenog.
Na raskoraku pozicija poput Gvardiola
U protekla dva mjeseca, počeo je poprimati konture jasnog prvotimca, iako je na njegovu poziciju doveden Takuya Ogiwara. Dok Japanac još čeka na debi, Perkoviću rastu dionice na ulogu prvog lijevog beka, a "pole position" je učvrstio i u ogledu na Aldo Drosini. S obzirom na dob i perspektivu, ali i činjenice da mu je od dolaska u Dinamo cijena narasla za milijun eura (s 2,5 na 3,5 milijuna prema Transfermarktu), teško bi bilo pronaći čvrste argumente prema kojima bi Perković "tek tako" trebao izgubiti ulogu na jednoj od pozicija u zadnjem redu momčadi.
Nadodamo li u jednadžbu i njegovu rolu u mladoj reprezentaciji, u kojoj je važna karika, u bližoj bi budućnosti mogao postati važan Dinamov adut, a paralelno, i kandidat za višemilijunski transfer, s obzirom na to da mu cijena raste iz dana u dan. Iako ima prostora za napredak, u oba smjera, njegovo petomjesečno pozicioniranje na margine momčadi i dalje je velika enigma. Naročito ako se u obzir uzmu i Dinamove jesenske glavobolje s obranom, u kojima je on bio opcija i na mjestu stopera, i na mjestu lijevog beka.
Originalno, u Maksimir je stigao kao srednji branič, ali znatno češće se nalazi na lijevoj strani terena. Sličan put u modrom dresu, na raskoraku između te dvije pozicije, prošao je i Joško Gvardiol, iako je on tu "školu" prolazio s 18 navršenih godina, dok će Perković u ožujku proslaviti 21. rođendan. U dugotrajnoj potrazi za lijevim bekom, je li Dinamu rješenje bilo - "pred nosom"?