Nogomet je prekrasan dijelom i zato što svatko ima pravo na svoje viđenje i u trenutku nitko nije 100 % u pravu. Tek se kroz vrijeme očituju istine. Veliki je problem kada autori fama, kroz vrijeme samo prijeđu u vagon onih koji su bili realni i posljedično bliži istini. Dakle, oni koji su čvrsti koliko vjetar puše, postaju promotori virtualne zbilje.
Puno se toga u Hrvatskoj živi po fami, a onda je jako teško locirati okvire istina i posljedične strategije vrednovanja bilo čega. U toj spirali se gube potencijali, ili se onima koji su prepoznati nameću nelogični kriteriji i gube snagu...
Druga dimenzija
Dinamo je u Sevilli izgubio od velike momčadi u europskim okvirima. Činjenica da je došao do te razine, da se natječe s klubom koji je višestruko financijski i logistički moćniji, puno govori o vrijednosti Dinama. U europskim okvirima, jer u domaćim je kroz 15-ak godina postao dominantan. U tom kontekstu mi možemo raspravljati koliko je tehnički i taktički nešto bilo dobro, a što nije, ali nije logično vrijednosnu raspravu svesti u omjere istih kriterija sa Sevillom. Slično kao što nije logično unutar HNL-a kriterij vrednovanja drugih ravnati po dosegu Modrih. Dinamo je objektivno inferiorniji Sevilli i to se potvrdilo na terenu. Modri bi bili sigurno kompetitivniji da nisu transferirali nekoliko jako važnih igrača, kao primjerice Majer, Jakić, Gavranović, ili da je zdrav bio Ivanušec. No, i Sevilla prodaje i obnavlja momčad.
Razlika je što to čini u bitno bogatijim uvjetima i kao posljedica je druga dimenzija u odnosu na Dinamo. Ta realnost ne znači da je Dinamo slab, ona samo ukazuje da je logičnije da bude slabiji u odnosu na Sevillu. Što opet ne znači da se u jednoj utakmici stvari ne mogu stubokom promijeniti. Bude li modri tim svladao Sevillu, kao što se dogodilo s Tottenhamom, svi gore navedeni okviri realnosti neće se promijeniti. Vrijednost je kategorija dugoročne stabilnosti. Zato pohvale Dinamu što drži HNL u zonama elite, kao što takav Dinamo zato zaslužuje i objektivne kritičke osvrte. Niti panegirike, a niti pljuckanja, ili kako sam kazao u uvodu, okvire po kriterijima jahača u smjeru puhanja vjetrova...
U tom smislu možemo se osvrnuti i na Brunu Petkovića, koji je po povratku iz Italije dočekan kao “nobody” u HNL-u i prolaznik u Dinamu. Iako se radilo o igraču koji je svoj talent jasno naznačio u Serie B i A. Kad je iskoračio u modrom dresu mnogi su promijenili stajališta i stali ga veličati. Danas je tretiran kao problem Dinama. On je zbilja sada veliki problem Modrih. I to zato što ima ogroman tehnički potencijal, čekiran kao visoka vrijednost u eri Nenada Bjelice, a koja se nakon toga negdje razvodnila u moru priča, recenzija, teorija zašto ni približno više ne igra u okvirima tog potencijala. Ljutnja prema njemu je posljedica upravo toga, jer njegova kvaliteta pogotovo nedostaje u ovakvim večerima kao u Sevilli.
No, realno je već duže Petković u očajnoj formi. Toliko da je svakom poznavatelju njegovih razdoblja odličnih igara pomalo i neugodno kad gleda kako veteranski djeluje. Možemo uzimati u obzir ozljede, oporavke, neki krivi pogled i postavku trenera, medija, navijača, shvatiti kad je neraspoložen i uzeti mu kao olakotne okolnosti.
No, bome je i za najvećeg mu pobornika, koji su kao i potpisnik ovih redova prozivani da ga favoriziraju, nemoguće ga više obraniti od opravdanih kritika. Gotovo sam siguran da su svi, u Dinamu i reprezentaciji, navijači i većina medija, trudili se shvaćati ga, podržati, prijeći preko njegovih žutih minuta i gafova. Možda je upravo i u tome problem. Petković ima 27 godina, nije više mulac i trebao bi pokazati zrelost, odgovornost i, što se kaže, muške atribute, da se zbiljski uhvati u koštac sa slobodnim padom svoje karijere. Nema on 20 godina da ima vremena kompenzirati amplitude. I da kao mladi igrač razmišlja da su svi u krivu, a samo je on u pravu kad misli drugačije.
Nema reakcije
Grijeh je kad netko trati tako veliki talent. Kao što je iznenađujuće da se ne vidi, niti još osjeća njegova reakcija koja će potaknuti vjeru da je zaokrenuo kurs. Petković je došao u fazu karijere kad mu više nitko ne može pomoći drastično promijeniti kurs doli njega samog. Naravno, to govoreći u kontekstu velikih iskoraka, a to znači iz Dinama, preko reprezentacije do značajnijeg europskog kluba….
U kontekstu virtualnih nametanja, koje onda utječu na zbilju, možemo se referirati i na pitanje evolucije priče o prodaji TV prava HNL-a. Ne tako davno slušali smo kako HNL nikog poslovno ne zanima, te da klubovi moraju biti spremni što ima netko tko će im platiti do dva milijuna eura za prijenose. Ova neuspjela priča s Endorphine Magine Ltd, u trenutku je mogla poslužiti pobornicima gore navedene fame, no realnost je sada interes važnih domaćih “igrača”, spremnih u TV prava HNL i njegovo ime investirati do 10 milijuna eura godišnje.
Kako to da “odjednom” imamo takve opcije, a do nedavno se stvarala fama da je sreća ako će netko platiti i pet puta manje? Upravo su fame, virtualna nametanja, stvorile takvo ozračje. Realnost je da se nije stvaralo logične pretpostavke da bismo dobili ovakav interes, koji će bitno podignuti razinu stabilnosti klubova. Sada kada to svi vide može se samo retorički pitati, a koliko je toga propušteno dok je realnost uspjela nadvladati famu…