Nedjeljnom utakmicom u Kranjčevićevoj protiv Hrvatskog dragovoljca, Dinamovi će nogometaši okončati iznimno uspješnu natjecateljsku kalendarsku godinu. Osvajanje dvostruke domaće krune i plasman u četvrtfinale Europske lige, garniran grandioznom 3:0 pobjedom protiv Tottenhama u osmini finala, upisat će 2021. godinu zlatnim slovima u bogatu klupsku povijest i nogometaši će otići na zasluženi odmor.
Ali, u maksimirskim odajama neće biti odmora. Traje potraga za trenerom, aktualni v.d. Željko Kopić također je među kandidatima za ostanak na toj poziciji, no zasad je posve neizvjesno tko će zapravo sjesti na plavu klupu i povesti momčad u proljetnu utrku prema obrani naslova prvaka.
Nekoliko rezultatskih prvenstvenih “kikseva”, te ispadanje iz domaćeg Kupa, uvjetovali su ostavku Damira Krznara, koji je objedinjavao ulogu trenera i sportskog direktora, naslijedivši u toj ulozi menadžera engleskog tipa Zorana Mamića. I sad je ostalo upražnjeno i mjesto sportskog direktora, kao i pozicija šefa omladinske škole, na kojoj je donedavno bio Kopić, koji je, podsjetimo, baš i zamijenio Krznara na mjestu šefa omladinske škole.
Ne smije pogriješiti
Stoga će Dinamo u dolazećim danima morati potražiti rješenja za sve tri funkcije i tu ne smije pogriješiti, riječ je o krucijalnim klupskim pozicijama, a o odabiru rješenja svakako će ovisiti i Dinamova uspješnost u nastavku ove iznimno uzbudljive i neizvjesne sezone. I nije previše neobična ova situacija, čak i kad je riječ o stabilnim i dobro organiziranim klubovima poput Dinama. Jer, dogode se razdoblja kad jedna nevolja povuče drugu i tada su potrebna nova rješenja i nova imenovanja, kako bi klub nastavio uspješno koračati. Svako malo netko zapadne u teškoće poput Dinama i u takvim situacijama na klupskom je vodstvu iznimno osjetljiva odluka o novim imenovanjima, o kojima će, pak, ovisiti kratkoročna uspješnost, ali i dugoročna stabilnost kluba. Stoga je jasno da Dinamovo vodstvo ne žuri s odabirom novih ljudi, pričekat će se kraj natjecateljske jeseni i tek će onda biti pušten “bijeli dim” iz Plavoga salona.
Odabir trenera krucijalna je stvar u svijetu momčadskog sporta. O tome najbolje govori primjer Milana. Silvio Berlusconi preuzeo je tada posrnuli klub 1986. godine, novac više nije bio problem, ali trebalo je pronaći prave ljude za najvažnija mjesta. Berlusconi je za glavnog direktora uzeo Adriana Gallianija, s kojim sam, zahvaljujući pokojnom menadžeru Predragu Naletiliću, razgovarao u Zagrebu prije utakmice Dinamo - Milan (0:3) u 3. pretkolu Lige prvaka 2000. godine. Tijekom polusatnog razgovora u Sheratonu upitao sam Gallianija što je bilo najvažnije napraviti kad su preuzeli Milan.
Trener je najvažniji
Bez sekunde razmišljanja, Galliani je odgovorio:
- Trener! Trener je bio najvažniji! Znali smo da je trener ključna klupska figura i tu nismo smjeli pogriješiti. I doveli smo Sacchija, tada gotovo anonimnog, 41-godišnjeg stručnjaka, koji nikad nije bio profesionalni nogometaš, niti je vodio neki prvoligaški klub! Strahovito smo riskirali, ali pokazalo se da smo povukli najbolji mogući potez i Milan je uskočio u europski vrh. Da smo tada pogriješili, tko zna što bi bilo sa svima nama - rekao je tada Galliani.
Sacchi je amaterski igrao nogomet, a godinama je, uz trenerski posao u manjim klubovima, radio i kao prodavač cipela. A trenerski je bljesnuo s Parmom, koju je iz Treće uveo u Prvu ligu, usput izbacivši Milan iz talijanskog Kupa, a i u prijateljskoj je utakmici iste godine Parma svladala Milan. Lepršavom i napadačkom igrom. I tada je Galliani počeo pratiti Sacchija i nakon nekoliko mjeseci rekao je Berlusconiju:
- Imamo trenera!
I pogodio je, u jednom od najvažnijih trenutaka klupskoga življenja, sve ostalo je uspješna Milanova povijest. Prije Sacchijeva dolaska Milan je osvojio samo jedan naslov prvaka u posljednjih 20 godina, a od 1979. godine nije osvojio baš ništa. Međutim, mnogi navijači Milana nisu bili zadovoljni tim izborom, nazivali su Sacchija “nogometnim anonimcem”, a on je tada ponudio jednu od najcitiranijih izjava u nogometnom svijetu:
- Ne moraš najprije biti konj da bi kasnije postao dobar džokej!
Nismo ovaj primjer slučajno istaknuli. Jer, u Maksimiru predobro znaju važnost ovoga trenutka, ne sjede prekriženih ruku. Štoviše, propituju se mnoga imena, na maksimirsku adresu svakodnevno stižu ponude renomiranih inozemnih imena, više igrački poznatih, nego trenerski dokazanih. A zvučno i uspješno igračko ime, osim što će biti bezobrazno skup, nije nikakvo jamstvo da će biti isto takvo i u trenerskom poslu, nije to samo “Sacchijev poučak”.
Upitno je hoće li Dinamo opet izabrati čovjeka u kojem će objediniti funkcije sportskog direktora i trenera, poput Bjelice (do povratka Zorana Mamića), Mamića i Krznara, ili će dovesti dvojicu ljudi na te pozicije. Izbor je sužen i otežan spoznajom da Hrvatska baš i nije bogata trenerskim imenima u najboljim godinama, a za mnoge dvojica naših najboljih stratega, Nenad Bjelica i Goran Tomić, već su angažirani u Dinamovim suparnicima za naslov.
Nije lako
Činjenica je da Dinamovoj svlačionici treba pravi “šef”, čovjek koji će sve autoritativno posložiti i u korijenu će sasjeći bilo kakvo “iščašeno ponašanje”, bilo kojeg igrača. K tome, Dinamu treba trener-pobjednik, jer je oduvijek kultura pobjede bila dio Dinamova DNK. Baš kao i kultura dopadljive, napadačke igre. Neće biti lako zadovoljiti sve te kriterije (plus odnos s javnošću!) i stoga je pred Dinamovim vodstvom nimalo laka zadaća. Koju nikad u klupskoj povijesti nije bilo lako riješiti. I svakako nije nevažan upit može li možda Dinamo baš sad pronaći svoga Sacchija?