Proletjele su, prohujale su dvije godine otkad s nama više nije Zlatko Cico Kranjčar. Napustio nas je 1. ožujka 2021. godine, izgubio je tu prokletu bitku, prerano je otišao u 65. godini života. I danas, 730 dana kasnije, teško je povjerovati da više nikad nećemo vidjeti, ni čuti onaj zarazni osmijeh čovjeka na kojeg se nitko nije mogao naljutiti.
Zato i nije imao neprijatelje, Cico je bio istinska nogometna, ali ponajprije ljudska veličina, prava purgerska legenda i simbol ovoga grada. Odnosno, ovoga grada kakav je nekad bio...
S nepunih 17 godina zaigrao je Kranjčar za Dinamovu prvu momčad (1973. godine), a već koju godinu kasnije svaki je “dinamovac” u svom domu imao klupsku maskotu, plavokosog dječačića, u ono doba najtraženiji i najprodavaniji Dinamov suvenir. Cico je, dakako, bio model za tu maskotu.
Devet godina nakon debija, Kranjčar je bio ključni čovjek u famoznom Dinamovu proljeću 1982. i osvajanju naslova državnog prvaka nakon sušne 24 godine. Vratio se u zimi iz vojske i u drugom je dijelu prvenstva zabio 12 golova vrijednih naslova prvaka. Cico je postao udarna igla lepršave i tehnički savršene momčadi s izrazitim zagrebačkim “štihom” (Vlak, Bračun, braća Cvetković, Kranjčar, Cerin, Mlinarić, Deverić, Braun...), koja je mljela svoje suparnike...
- Bila je to vrhunska momčad. Ali, da Cico nije došao te zime, uvjeravam vas da ne bismo bili prvaci. On je bio rođeni šampion, njegov nas je pobjednički gard vodio do naslova - tko zna koliko je puta ponovio trener te momčadi, Miroslav Ćiro Blažević, koji je prije tri tjedna također napustio ovaj svijet.
Cico je bio je genijalan igrač, rođeni nogometaš, virtuozni tehničar (fantastično je igrao i mali nogomet!), ubojiti golgeter, neustrašiv i optimističan, prepun samopouzdanja. Nakon igračke karijere, Kranjčar je bio odličan trener i izbornik, ali ponajprije je bio radostan čovjek, svima je oko sebe uvijek znao uljepšati dan. Obožavao je Dinamo, obožavao je svoj Zagreb i svoju Hrvatsku. Uh, kad se samo sjetim onoga Berlina i utakmice s Brazilom na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj, onih Cicinih izborničkih suza za vrijeme “Lijepe naše”, koju je pjevalo 30-ak tisuća Hrvata na tribinama...
Iako su mu Dinamo, Zagreb i Hrvatska zauzeli veliki dio srca, Kranjčaru je na prvom mjestu bila obitelj. Zaokružio je svoj životni krug, sa suprugom Elvirom, dječačkom simpatijom i tinejdžerskom ljubavi, dobio je kćer Lanu i sina Niku, koji je također bio sjajan nogometaš.
Duša i srce grada
Cico je definitivno bio simbol jednoga doba, purgerskoga i gospodskoga Zagreba, doba koje je nepovratno ostalo iza nas, simbol vremena u kojem su neke druge životne vrijednosti bile daleko iznad ovih izopačenih današnjih, materijalističkih i nihilističkih. Cico je bio Dinamova duša, srce grada Zagreba, genijalni nogometaš, veliki čovjek i boemčina! Bio je pravi purger, Gospodin s velikim G. I kad se slavilo, i kad se tugovalo, Cicini su maniri bili gospodski. Bečka škola agramerskoga smjera, sinonim purgerskoga Dinama...