Osigurao je Dinamo još jednu europsku jesen u Maksimiru, osigurao je plasman u skupinu Konferencijske lige i obogatio svoju blagajnu s najmanje tri milijuna eura. I to je svakako najbolja, ako ne i jedina dobra vijest nakon skopskog uzvrata protiv Škupija, nakon teško izborene 1:0 pobjede, koja je Plave odvela u 3. kolo kvalifikacija za Ligu prvaka sa starim poznanikom, bugarskim Ludogorecom.
A sve je ostalo podložno rasprama i ozbiljnim analizama. Dinamov je nastup, baš kao i u zagrebačkom dvoboju, opet bio daleko od željenog, mnogo toga u igri Plavih nije bilo na očekivanoj razini. Dobro je bilo dva puta po 15-ak minuta u svakom poluvremenu, kad smo vidjeli agresivni, rastrčani Dinamo, koji je pritisnuo objektivno slabijeg suparnika i stvorio nekoliko prilika u svakom tom razdoblju igre. Srećom, Ademi je uspio jednu iskoristiti, nakon sjajnog dodavanja Luke Menala, čovjeka koji je unio živost, energiju i okomiti ulaz prema Škupijevim vratima, uneredio je Menalo domaću obranu i prometnuo se u prvo ime ovoga dvoboja.
Ušao je Menalo u nastavku umjesto Špikića, postigao je i pogodak u 50. minuti, neopravdano mu je poništen, jer zaleđa u toj akciji nije bilo. No, glavni sudac, Danac Kehlet, poslušao je svog "slijepog" pomoćnika i sunarodnjaka Skyttea, koji je podignutom zastavicom zakinuo Dinamo i Menala za pogodak. Kojim bi zacijelo sve bilo u Skoplju riješeno već početkom nastavka...
Ali, nije bilo, pa su brojni "dinamovci" drhtali pokraj malih ekrana do zadnje sekunde. A nije tako ni smjelo ni moralo biti, Dinamo je svoju veću kvalitetu morao opipljivije potvrditi. Međutim, na obje je utakmice bilo previše praznog hoda, previše slabih pojedinaca, previše loših poteza i premalo dobre igre.
Teško se oteti dojmu da je Dinamo i u Zagrebu i u Skoplju imao apsolutno pogrešan pristup igri! Ne mislimo tu na volju, želju i htijenje, nego na način igre kojim je hrvatski prvak nakanio nadvisiti Makedonce. Igrao je Dinamo, naime, kao da je s druge strane bio Liverpool, Bayern, Real... ili neki drugi europski velikan, a ne, uz dužno poštovanje, Škupi, momčad na razini osrednjeg hrvatskog prvoligaša.
Naizgled strpljivo, mirno, dozlaboga sporo, okolo-naokolo, s brojnim dodavanjima unatrag. Čuvala se, je li, lopta, Dinamo je u laganom, "dizelaškom" ritmu, bez napadačke ideje, bez pritiska i brzog protoka lopte, proveo veći dio od 180 odigranih minuta sa Škupijem, kojem je baš taj lagani ritam još kako odgovarao i išao na ruku, u takvoj su se utakmici Makedonci osjećali kao "svoj na svome"! A svaki put kad je Dinamo silovito krenuo naprijed, kad je otvorio bokove, kad je agresivno pritisnuo skromnog prvaka Sjeverne Makedonije i pronašao dubinu, nešto se događalo u kaznenom prostoru Škupija. Baš svaki put...
E sad, zašto je to tako bilo, zašto Dinamo nije i na travnjaku, igrački i rezultatski, adekvatno potvrdio papirnatu kvalitetu? To je svakako upit na kojeg mora odgovoriti trener Ante Čačić, kojeg neprijeporno "boli glava" unatoč prolazu u daljnje natjecanje. Jedan je odgovor u spoznaji da igrači koji nisu agresivni, ni ne mogu igrati agresivno, drugi se odgovor krije u teško rješivom labirintu nekih kompromisa...
Uglavnom, onaj tko je očekivao da će Plavi, nakon lošeg zagrebačkog dvoboja s Makedoncima, a na krilima dobre igre u Koprivnici, jednostavno projuriti Skopljem i pokazati domaćinu "tko je gazda", gadno se prevario. Jer, u nogometu ne postoji čarobni štapić i neke se pogrešne postavke ne mogu izbrisati, ni promijeniti preko noći.
Makedonski su mediji u najavi utakmice napisali: "Škupi nije Slaven Belupo", jasno aludirajući na to da će Plave čekati kudikamo teži posao u Skoplju nego što je to bilo u Koprivnici. Tako je i bilo, pa iako taj Škupi definitivno nije na razini, primjerice, Rijeke, Osijeka, ili Hajduka, do posljednjeg je sučevog zvižduka Dinamov navijač strahovao za prolaz.
Ovaj put je, zbog još skromnijeg Škupija, i ovako skromni Dinamo pronašao stazu do pobjede. Ali, bugarski je prvak ozbiljnija i opasnija momčad i Dinamo za Ludogorec mora biti na kudikamo višoj razini, s nekim posve drugim idejama i nogometnim razmišljanjima. I zato Čačića "boli glava" – problema je mnogo, a vremena nema, Ludogorec je pred vratima...