Jedna tradicija i dalje živi, ali drugoj je stigao kraj. Dok je Dinamo i peti put u proteklih pet godina nadigrao Astanu, poslavši ih na 4000 kilometara dalek put s mirisom maksimirske „petarde“, Modra obrana kapitulirala je prvi put protiv starog znanca iz Kazahstana. Iako ne treba tražiti „dlaku u jajetu“, nakon trijumfalne noći na otvaranju Konferencijske lige, ne treba niti bježati od činjenice kako zadnja linija hrvatskog prvaka ima prostora za napredak. Potkrepljuje to i podatak kako je Dinamo u posljednjih šest dvoboja, koliko ih je s klupe vodio Sergej Jakirović, primio ukupno devet pogodaka, dok su čiste mreže ostali jedino u ogledu protiv Slaven Belupa prošle subote. S druge strane, u oči bode i dalje ona „četvorka“ u Pragu.
- Volio bih da smo čvršći, agresivniji, imam osjećaj da igramo obranu reda radi, ali ja sam tu tek mjesec dana, ne može sve doći preko noći - poručio je strateg maksimirskog kluba nakon utakmice, pokazavši kako ga niti malo nije ponijela potencijalna euforija nakon uvjerljive pobjede, ujedno i poručivši kako cijela momčad može poraditi na fazi obrane.
Istina, ne može se poreći činjenica da se njegova momčad raspucala u zadnje dvije utakmice. Suparnička mreža tresla se ukupno osam puta, dok je s druge strane Ivan Nevistić tek jednom vadio loptu iz svoje. Ipak, ne treba ni ignorirati činjenicu kako je Dinamo i protiv Farmaceuta i protiv Kazahstanaca mogao doživjeti „hladan tuš“ nakon 20-ak minuta igre, u trenucima kada je semafor još uvijek pokazivao 0:0. Dok je Mateju Šakoti, donedavnom igraču Dinama, a danas članu Slaven Belupa, vratar Modrih pročitao izglednu situaciju s tek par metara udaljenosti, Marin Tomasov je u sinoćnjem ogledu krajnje šlampavo reagirao nakon što je izašao „oči u oči“ s Dinamovom „jedinicom“.
U konačnici, bilo je tu još opasnih situacija u obje utakmice, u kojima je posljednja linija mogla (i morala) bolje reagirati. Ofenzivci Astane i Slavena nisu bili trezveni, poklone nisu iskoristili, ali skuplje i renomiranije momčadi, odnosno pribraniji igrači u završnici, takve će situacije dočekati raširenih ruku.
O.K., kritike na račun obrane imaju i drugu stranu medalje. Najlakše je to vidjeti kroz prizmu Dinamovih sastava u zadnje dvije domaće utakmice s Astanom. Bekovi su ostali nepromijenjeni (čitaj: Sadegh Moharrami i Robert Ljubičić), a stoperski par u ogledu iz srpnja činili su Stefan Ristovski i Josip Šutalo, dok je vrata čuvao Dominik Livaković. U najsvježiji duel protiv Kazahstanaca krenuli su Boško Šutalo i Dino Perić na pozicijama stopera, iza njih bio je Nevistić, a Ristovski je izbivao zbog ozljede. U prijevodu, s obzirom na to da je Livaković odletio prema Fenerbahčeu, dok je Šutalo postao jedan od najvećih ulaznih transfera u povijesti Ajaxa, odlazak stubova posljednje linije teško je nadomjestiti „preko noći“, stoga će svježe formiranoj Dinamovoj obrani trebati i vremena. Naročito stoperskom paru Perić-Šutalo, koji iza sebe ima tek tri zajednička starta od prve minute.
- Da bih posložio Dinamo kako ja hoću, treba mi barem pola godine i jedan prijelazni rok - dodao je Jakirović u izjavi nakon utakmice, aludirajući kako u vizijama ima nešto drugačije konture momčadi, vjerojatno i poneko osvježenje nakon što se otvori iduća nogometna tržnica.
Astana je bila dobra, bezbolna škola, a vrijeme, odnosno budućnost, bit će najbolji saveznik u uigravanju obrane, koja bi svakom novom utakmicom trebala biti barem mrvu čvršća, agresivnija, ono što je i sam trener poželio. Ako je bilo manjih kikseva, problema u iznošenju lopte, pa i onih sitnih, pomalo nevidljivih i neupečatljivih pribjegavanja prema opciji vraćanja lopte vrataru, na što je maksimirska, ali općenito i sva nogometna publika osjetljiva, onda je svakako bolje da su se te situacije odvile u trijumfalnoj večeri, bez skupih kazni.