Kad je imao 26 godina, shvatio je da kao amaterski igrač neće iskoračiti u profesionalizam. Bio je lijevi bek u petoj ligi i kad mu je otac, bivši igrač Spala, iznenada obolio, odlučio je preuzeti brigu o obiteljskoj obućarskoj manufakturi. Stao je s nogometom, a kad se otac zdrav vratio na posao, lokalni bibliotekar u rodnom mu mjestu Fusignanu pozvao ga je da im pomogne da ne ispadnu u 6. ligu.
Jedan od najvećih
Odigrao je još tu sezonu, a onda je odlučio prihvatiti ponudu predsjednika kluba-bibliotekara da bude trener. Imao je tada Arrigo Sacchi 27 godina i krenula je njegova stručna priča. Devet sezona u raznim nižerazrednim klubovima dok nije osvojio prvenstvo Primavere s Cesenom. Tada je ocu i supruzi na večeri objavio važnu odluku. Prestaje raditi u obiteljskoj tvrtki, odlučio je postati profesionalni trener! Do 1985. i dolaska u Parmu malo tko je znao za njega, a i klub je to koji se tek bori za Serie B. No, Sacchi ih uvodi u drugu ligu, a onda je ždrijeb Kupa Italije odredio njegovu sudbinu. Suparnik im je Milan, na Meazzi, a njegova drugoligaška Parma uspijeva eliminirati veliki klub, kojeg je u to vrijeme kupio Silvio Berlusconi. Upravo milijarder iz Monze osupnuo je navijače i javnost kada je u srpnju 1987. angažirao Arriga Sacchija, čovjeka iz predgrađa nekog predgrađa Emilije. Bez profi-igračke priče, poznatiji kao komercijalist u izvozu cipela ponajviše u Njemačku, u početku je predmet omalovažavanja, pa čak i ismijavanja. Ondašnji lideri svlačionice, svjetske vedete kao Franco Baresi i Carlo Ancelotti, kolutali su očima zbog njegovih metoda. Gotovo su se priklonili kampanji odmaka, temeljenoj na nogometno snobovskoj ideji, da netko bez profesionalnog curriculuma, s iskustvima iz provincije, ne može biti trener velikog kluba i igrača takvog okvira. Ti igrači uskoro će biti predvodnici momčadi Milana, koja će s tim “provincijalcem” osvojiti Italiju, Europu i svijet, te postati momčad koja se u relevantnim izborima smatra jednom od tri najuspješnije u povijesti nogometa. Arrigo Sacchi je, pak, doživotno stekao status jednog od najznačajnijih inovatora nogometne igre.
Da bibliotekar iz Fusignana ili egocentrični ali lucidni Berlusconi nisu potaknuli anonimnog Sacchija da postane takva veličina, vjerojatno bi ostao u okruženju osam tisuća žitelja rodnog mjesta i prodavao cipele. I da je nešto govorio, javno, o nogometu i trenerima, sigurno bi se dogodilo da ga neki ljuti Ante Čačić prozove kako se uopće usudi komentirati nešto što nije “osjetio”. Prošlo ljeto Sacchi je ismijao odluku Talijanskog saveza, koji je odlučio da se za UEFA Pro licencu, maksimalni stupanj trenerskog školovanja, mogu prijaviti samo oni koji su igrali u Serie B, Serie A i za Italiju. Da je tako bilo nekad, onda on, Helenio Herrera, Sven-Goran Eriksson, Jose Mourinho, Maurizio Sarri, Zdenek Zeman i drugi slavni treneri, nikad ne bi dobili priliku da postanu treneri! U Covercianu su zbog toga odbili i Davidea Ancelottija, koji je pomoćnik ocu Carlu (i) u Realu iz Madrida, a koji je zato išao polagati u Škotsku...
Nogomet je broj 1 među sportovima i zbog toga što ga cijeli svijet, masovno i intenzivno, strasno i kontinuirano prati. Pogotovo je tako moćan masovni medij zato jer svatko ima svoj stav o igri, treneru, igračima, taktikama... Nogometna je rasprava zarazna dijelom i zato što u trenutku nema egzaktne istine, pa se svatko može držati svojeg stava. Kao i u svemu, tako i u tom nogometnom kontekstu intelekt je važan faktor koji čini prave razlike. Nikad nisam razumio zašto se ljudi, pogotovo na nekim javno praćenim pozicijama, svađaju s nečijim mišljenjem. Dok stvar ne prijeđe granicu i uđe u sferu osobnog vrijeđanja ili, još gore, u zonu retoričkih ekstrema, zašto bi se netko trebao osjećati bijesan jer mu drugi osporava poteze? Pogotovo u nogometu, gdje svi imaju nešto kao pravo, gdje su svi kao izbornici i pametuju. Ne razumije se što je u tome loše, pogotovo za one koji su izuzetno bogato plaćeni da obavljaju “taj posao”. Oni za razliku od svih drugih, em su plaćeni, em odlučuju i naposljetku ubiru plodove temeljem ostvarenog. Sve ostalo i ostali ne bi trebali utjecati na to da neki trener ili igrač loše živi javnu reakciju. Između ostalog i stavove kolega, iz prve ili šeste lige, iz metropole ili zabiti. Tko kaže da tamo nema nekoga tko ima kvalitetne ideje nogometa, igre, vođenja ili da mu se neće, u nekoj našoj dimenziji, dogoditi da ga igrom sudbine prepozna neki predsjednik i pruži mu pravu šansu da postane “poznati trener”. To se, uostalom, dogodilo i Čačiću. Kao što je i njemu do prvog dolaska u Dinamo izuzetno smetalo što “stariji treneri i na pozicijama” misle da su bolji od njega ili imaju stav da on o tim razinama ne može pričati.
Pravo na stav
Zašto je danas, kada ima važne trenerske rezultate, toliko opterećen uobičajenim prozivkama, da bi po njegovom trebalo uskratiti pravo (vjerodostojnost) bilo kome tko nije (bio) na njegovom mjestu i razini da uopće nešto govori?
U nogometu nema ekskluzivnih prava na stav, a ni univerzalnog metra koji će procijeniti nečiji kredibilitet. Ljepota i generator strasti oko nogometa izvire baš u toj demokratičnosti. Za trenere i igrače dodatno u slavi i zaradi. Tko nema snagu da prihvati javna i ina neslaganja, ne može uživati u njemu niti onda kada objektivno ima za to valjane razloge.