Od senzacionalne pobjede s Chelseajem 6. rujna do potopa s Milanom 25. listopada prošlo je vrlo intenzivnih 50 dana za nogometaše Dinama. Gledajući iz fokusa logike nogometa, niti je vrijednost Modrih definirana pobjedom nad devet puta skupljim suparnikom, a još manje je doživljena kroz uvjerljiv poraz s 5,8 puta vrjednijim Milanom. Neki objektivniji sud o Dinamovoj vrijednosti u ovoj rundi Lige prvaka jest remi i tijesan poraz s dva puta vrjednijom momčadi RB Salzburga. Dakle, u svakoj od opcija govorimo o suparnicima unutar grupe, koji su u startu favorizirani većom kvalitetom od Modrih.
Što nam sugerira pobjeda (1:0) nad Chelseajem, koji je najvrjednija momčad skupine? To da je Dinamo bio u zenitu forme, energije i fokusa, te je iskoristio krizni trenutak bolje momčadi da upiše vrijednu pobjedu. Što ukazuje ružan (0:4) poraz s drugom snagom skupine, Milanom? Činjenica da je Dinamo izgledao bitno lošije nego u prvoj utakmici u Milanu (prije 41 dan, poraz 1:3) pokazuje da su Modri bili bitno manje sposobni odupirati se vrlinama Rossonera. To u fizičkom smislu, a posljedično u tehničkom. Ovdje ne ističemo taktički smisao, koji je jako bitan, zato što je Dinamo igrao s istim akterima i načinom igre. Što je posve nelogično...
Kad stavimo na stol pitanje tehničke kvalitete i fizičku moć svih rostera ove grupe, Dinamo je četvrta snaga. Najbliži suparnik je Red Bull Salzburg, protiv kojeg je, eto, Dinamo u dva meča bio na rubu pozitivni(ji)h ishoda. I to nije slučajno. Razlika između Dinama i RB Salzburga nije velika, ali je u pristupu bila značajno u korist austrijske momčadi. Kad Dinamo nije ostvario više od boda protiv nje u dvije utakmice, jasno je da je i u spoznajama igrača uslijedilo razočaranje i gubitak vjere da se može učiniti nešto više u kontekstu ostanka u Europi.
Zašto je Dinamo u ta dva sraza imao provincijski pristup, što znači da se postavio tako da se mora braniti i kontrirati? To je stvar trenerskog pristupa. Dinamo je protiv RB-a djelovao najbolje u posljednjih 15-ak minuta dvoboja u Salzburgu, kad je kod 0:1 izišao iz defenzivnog 5-3-2 u racionalniji 4-4-2, te je praktično dominirao i propustio šansu za (barem) remi. Činjenica da je u uzvratu, kad je ulog bio još veći, trener Dinama opet bio skloniji osigurati defenzivu nego otvoreniji napad, doprinijela je da Modri nisu rezultatski iskoračili. Tome je, svakako, doprinijela činjenica da Dinamovi igrači više nisu imali istu energiju kao u prve dvije utakmice (Chelsea, Milan), te da nisu djelovali bitno drugačije nego u Salzburgu tjedan prije. Zašto?
Modri su od 19. srpnja do utakmice s Milanom u Zagrebu odigrali 24 utakmice, bez onih koje su reprezentativci imali u Ligi nacija. Te su utakmice stisnute unutar 98 dana, što bi ukazivalo na težak ritam igre svaka četiri dana. No, bitno je naglasiti da je u tih 98 dana od početka Dinamovih "igara" u Europi i HNL-u uključena reprezentativna pauza i odgoda utakmice s Istrom. To je ukupno dvadesetak dana, što znači da je Dinamo igrao svaka tri (3,3) dana. Radi se o iznimno napornom natjecateljskom ritmu.
Trener Ante Čačić je za taj dril, u krešendu zahtjevnosti (kvalitete) suparnika, koristio prioritetno 13 igrača (Livaković, Perić, Ristovski, Moharrami, Ivanušec, Ademi, Baturina, Ljubičić, Mišić, Oršić, Petković, Drmić, Špikić, tisuću i više minuta) plus Bočkaj, Lauritsen (blizu tisuću), te J. i B. Šutalo (kad su bili zdravi). Više manje 16-17 igrača u rosteru, koji broji 28-29 igrača. Jednostavno je zaključiti da su Dinamovi igrači iscrpljeni i to ne samo zbog fizičkih napora, igranja svaka tri dana, nego je i emotivna potrošnja u "mora se" utakmicama ili "dvobojima sezone, stoljeća, povijesti" dodatni uteg psihofizičkoj spremnosti Modrih za ovakve razine natjecateljskih izazova.
Dinamov pad je stoga lako "pročitati" prije svega na tom planu, a posljedično na teretima izbora taktike, aktera i snage suparnika. Činjenica da je Dinamo u prvenstvu bio trijumfalan, iako je imao iznimno iscrpljujući pohod na Ligu prvaka, samo potvrđuje uvjerenje da se krivo procijenilo raspoređivanje snaga i natjecateljskih prioriteta. Snaga Dinamovog kadra u HNL-u može kompenzirati padove forme, ali u Europi ne može. Naprotiv.
Naravno, da su fizički bili boljeg stanja, ne znači da bi Dinamo bio uspješniji. Ono što bi svakako bilo vidljivo to je veća konkurentnost u odnosu na provincijski dojam kakav je ostavljen s Milanom u Maksimiru. To nije realni domet Dinama po pitanju kvalitete, ali je svakako realni omjer trenutne forme Modrih. U nekoj drugačijoj preraspodjeli možda bi Dinamo bio manje dominantnog rezultata u HNL-u, a sigurno uvjerljivijeg dojma u Europi. Stvar je sada u tome što Dinamo kao klub više želi. Realno, a ne oportunistički temeljem poznatih sadašnjih ishoda...