Rajko Vidović udahnuo je nešto života u nogometno Turopolje. U novogodišnjim izazovima Gorica je zabila svega pet pogodaka u 10 utakmica, a dolaskom novog trenera varaždinska se mreža tresla četiri puta. Posljedično, porastao je i optimizam, u ovako prevrtljivoj sezoni mnogima su se nade palile i gasile preko noći, a ako netko ima pravo vjerovati u neočekivane obrate, onda je to Gorica... Na temelju dobrih i loših iskustava.
Sve ih kao jedno od glavnih lica proživljava Jurica Pršir (23). Uz Krizmanića, Mitrovića i Banića najdugovječniji je stanovnik velikogoričkog doma, a njegove bismo živopisne početke lako mogli poistovjetiti s prilikama kluba koji predvodi. I Pršir zna kako je to zapeti pa raširiti krila, a Velikogoričani se često vole zabavljati projekcijom dokle ga taj let može odvesti. On malo manje, nepune četiri godine zna da je sletio na pravo mjesto, nema te pozicije u veznom redu na kojoj se Pršir nije iskazao, do 23. godine već je nosio kapetansku traku i promovirao se u turopoljskog dragulja i istinsku vrijednost Gorice.
Stoga je izvrsna Prširova izvedba u Varaždinu (gol i asistencija) te klupski skok iz crne rupe pravi trenutak za sjesti za stol nasuprot momka iz Odranskog Obreža i za početak načeti temu eventualnog povratka ambicija ka željenoj četvrtoj poziciji.
- Ne pričamo toliko o Europi, za početak nam je samo bitno vratiti se na pravi put. Ušli smo u crnu rupu i nikako da se izvadimo, ništa nam nije išlo za rukom... Nadam se da je to sada iza nas. No, točno je da nam prošla utakmica može biti putokaz kako igrati. Agresija i energija, to je pravi primjer i ako ćemo tako izgledati i u nastavku, onda si možemo dozvoliti razmišljati o Europi - govori nam Pršir u zagrebačkom kafiću nedaleko njegova doma.
Drukčija energija
Otkad ste došli, osam trenera izmijenilo se u Gorici. U recentnom periodu, manje od godinu dana, Rajko Vidović treći je s kojim surađujete. Nije to ništa bitno drukčiji tempo smjena u odnosu na ranija razdoblja, no kako se snalaziti u takvim okolnostima, posebice uzevši u obzir da su Željko Sopić i Dinko Jeličić s karakterne strane dva potpuno drukčija tipa, jedan “živa vatra”, drugi poprilično smiren?
- Svaka promjena uzdrma momčad i donese novu i drukčiju energiju. Na nama je da se prilagodimo i što prije dovedemo stvari u normalu. Oni jesu drukčiji tipovi, ali obojica su top treneri. S Jeličićem smo imali jako dobar početak, no vidjeli ste kakav se pad desio, a treneri su tada uvijek prva “žrtva”. Dinko je stvarno dobar trener, ali nije išlo, ozljede i problemi... Nažalost je ispalo tako i idemo dalje. Sve što nam je prvi dio sezone ulazilo, pa čak i kada možda nismo zaslužili, u drugom se nekako modificiralo i nismo dobili baš ništa.
Kome je Vidović bliži, Sopiću ili Jeličiću?
- Koliko sam ga zasad uspio upoznati, više me podsjeća na Sopića. Sličan je tip trenera, reklo bi se “stara škola”. Zna postaviti autoritet, a istovremeno je i miran pa bismo ga tu mogli usporediti s Jeličićem. Što su mu bili prvi potezi? Stvar je ovakva, mislim da kod nas nije problem u kvaliteti, više je ulogu odigrao psihološki faktor. Nije lako kad se trudiš i boriš, a nikako da te nagradi. Zato nam je Vidović odmah rekao da nismo zaboravili igrati nogomet, da jednostavno moramo probuditi agresiju, živjeti za svaki duel i igrati na tristo posto. Nagrada je napokon stigla.
Ušli ste u u četvrtu sezonu s Goricom, a nema što dosad niste proživjeli. Od famozne sezone 2020./21., kada ste 35 kola bili u top četiri pa završili izvan europske pozicije, sve do epskog opstanka prošle godine. To su vam i najupečatljivije slike u dosadašnjem razdoblju?
- Da, bilo je dobrih i loših trenutaka, ali najistaknutija je ta prva godina mog dolaska. Kad sam došao iz Hajduka, ovdje se treniralo 10 puta jače nego tamo. Stvarno sam osjetio promjenu. Zatim borba za Europu... I dalje mi je nemoguće da smo propustili tu šansu, tad smo stvarno imali jako dobru ekipu. Ako se ne varam, trebao nam je bod u posljednje četiri utakmice, a u zadnjem kolu nismo smjeli izgubiti od Rijeke. To je bilo baš stresno, kao i ta borba za ostanak. Kako smo “mljeli” drugi dio sezone! Uopće nisi ni svjestan što radiš, ma čudo. Evo, sad sam naježio - kaže i podiže ruke, a učinilo nam se i da su oči malo zacaklile, premda će Pršir reći da nisu.
Teško razdoblje
Gorica vam je zaista ukazala veliko povjerenje, prije potpisa praktički niste zaigrali utakmicu nekoliko mjeseci?
- Tako je, dolazak u Goricu zaista je bio lagana odluka. U Hajduku me nisu vidjeli u nekim svojim planovima, odlučio sam doći doma i istovremeno sam mogao ostati na najjačem nivou hrvatskog nogometa. Razmišljao sam: “Samo da se što prije dogovorimo i da se stvari odviju kako treba”. Hvala Bogu, super je ispalo - zaključuje, pa se vraća na prethodno izbivanje s terena.
- Kad sam dobio mononukleozu po dolasku u Split, nisam imao ni pojma koliko je to ozbiljno. Prikovan za krevet, loptu nisam ni taknuo, u par mjeseci izgubio sam 10 do 15 kilograma! Tek kad sam se vratio na teren shvatio sam kolika je to strahota. Osjećao sam se kao da me 10 godina nije bilo u nogometu. Slab, fizički katastrofa, ne možeš trčati. Sjećam se debija za Hajduk II protiv Dinama II, ušao sam zadnjih 20 minuta, trajalo mi je cijelu vječnost. Tada sam shvatio da stvari neće ići tako brzo, trebalo mi je godinu dana da dosegnem optimalnu formu.
Tijekom epizode u Splitu kružio je izraz “gojunovac”. To je, valjda, neki pogrdan naziv povezan s Krešimirom Gojunom, koji vas je doveo u Hajduk kao tadašnji voditelj Akademije?
- Da, tako su zvali mene i Darija Špikića, prozivali nas po novinama i pisali neke neistinite stvari... O čemu se radi? Gojun je iz Zagreba, prije Hajduka bio je u Dinamu i očito su nas zbog toga neki ljudi “obilježili”. Kako bilo, Gojun i ja do epizode u Splitu nismo se ni poznavali, meni je istekao ugovor u Dinamu, on je bio šef škole u Hajduku i doveo me, to je sve.
Kako takva situacija djeluje na psihu jednog mladića? U Hajduk ste sigurno došli s mišlju velike scene i lijepim vizijama, je li tamošnji neuspjeh bio udarac na samopouzdanje, jeste li se uplašili da nećete moći vratiti tu izgubljenu godinu?
- Bio je to težak period, novi grad, prvi put da odlazim od kuće... Nakon bolesti Igor Tudor uveo me u prvu momčad gdje nisam dobio priliku zaigrati pa je i tu otišlo pola godine. No, moraš biti strpljiv i posložiti si stvari u glavi. Znao sam da se moram i da se hoću vratiti. Da, bilo je jako teško, tražio sam izlaz i mirnu sredinu, mjesto gdje će netko vjerovati u mene i dati mi šansu.
Ipak nije sve bilo tako crno, u Splitu ste upoznali i današnju partnericu Marijetu?
- Ha, ha, istina! Danas živimo zajedno.
Sumnje nisu postojale
U svakom slučaju, lijepo je, a i ispostavilo se potpuno ispravnim, što nikada niste posumnjali u svoju kvalitetu?
- Nisam, koliko god neke stvari bilo teško posložiti u glavi, nikada nisam sumnjao. Bio sam strpljiv i radio na sebi, Gorica mi je dala sve što sam tražio, proživljavao sam i još uvijek živim lijepe trenutke ovdje i uvijek ću im zbog toga biti zahvalan - skromno poručuje.
Govoreći o vašim izvedbama, Željko Sopić je jednom kazao da se “ničega ne bojite”, te da su vaše sposobnosti dovoljne za “imati mjesto u našim najvećim klubovima”, a gledajući vašu ležernost, povukao je paralelu s Marcelom Brozovićem. Je li on jedan od vaših uzora?
- Ha, nijedna usporedba s Brozom ne može biti loša. Inače, kao klinac sam uvijek volio Ronaldinha jer je bio drukčiji od drugih, a kasnije Modrića i Iniestu. Sviđao mi se i Özil dok je bio na top razini, premda to nije predugo trajalo.
Jednom ste kazali da su vam Španjolska i Njemačka san, je li se u međuvremenu nešto promijenilo?
- Nije, Španjolska mi je i dalje najprivlačnija. Sviđa mi se i država i njihov nogomet. Navijam li za koga iz La Lige? Pa, od malena sam volio Barcelonu
Proteklih prijelaznih rokova bili ste na radaru brojnih klubova. Vaši menadžeri, očekivano, nikada nam nisu govorili o imenima, no Dario Krešić jednom nam je potvrdio da su navodi stranih medija (Transfermarkt, Tuttosport) točni. Oni su pisali o Stuttgartu, Schalkeu, Freiburgu... Bio bi to ogroman iskorak, kako to da ste ipak ostali u Gorici?
- Stvarno je bilo puno interesa, pogotovo ljetos i prije Europskog prvenstva s U-21 selekcijom. No, ja sam u komunikaciji s menadžerom rekao da ne želim znati detalje sve dok ne dođe nešto baš konkretno. Zašto? Kad stalno čitaš i slušaš takve stvari, počneš se zamarati. Istina je da je bilo nekoliko konkretnih ponuda, neki od navedenih klubova su točni, a to zašto se transfer nije dogodio ipak nije pitanje za mene.
Da sumiramo - bili ste član Hajduka i Dinama, a vaš donedavni trener sada lovi titulu s Rijekom. Savršena ste osoba za pitanje o raspletu prvenstva?
- Po meni je Rijeka trenutno najbliže budući da lagano dobiva utakmice. Naravno, imam ja svoje želje, ali bih ih ipak sačuvao za sebe. Vjerujem da će biti napeto - završno poručuje Jurica Pršir prije nego što će odjuriti na trening, stoga mu nismo ni stigli poručiti da Samir Toplak nije lagao kad je govorio o skromnom i ustrajnom igraču, nekome tko se zbog svoje kvalitete sigurno neće umisliti i koga, opravdano je vjerovati, najbolji dani tek čekaju.