U subotu ujutro Mario Carević će povesti zimske pripreme Gorice kao sedmoplasirane momčadi SHNL-a i za sebe pokušati, prvi put u trenerskoj karijeri, odraditi cijelu sezonu na klupi istog kluba iz elitnog ranga. Kada je listopada 2024. dolazio na klupu Velikogoričana, bilo je to na startu druge četvrtine prvenstva nakon što je uvodnih devet kola vodio Šibenik, s kojim je ranije te godine osvojio naslov drugoligaškog prvaka. Ta titula bila je prvi, ali i vrlo jaki signal koji je upozorio da sada 43-godišnji Makaranin sa zagrebačkom adresom ima trenerski gen, naslijeđen i od oca Slobodana, koji je vodio niz niželigaških klubova na makarskoj rivijeri i u dalmatinskim ligama.
Zanimljivo je, međutim, Carevićevo priznanje da o trenerskom poslu nikada nije razmišljao za vrijeme igračke karijere i da je prvi posao pomoćnog trenera u slovenskoj Krki došao posve slučajno. U klubu iz Novog Mesta je 2014. završio s igranjem nogometa kao 32-godišnjak, a onda mu je ponuđena asistentska uloga, iako je tek trebao upisati trenersku akademiju. Kako je vrijeme odmicalo, to mu se nova uloga sve više sviđala, a bogato igračko iskustvo, pogotovo iz Hajduka, ali i inozemnih klubova gdje je igrao, uvelike mu je pomagalo pri snalaženju, učenju i napredovanju. Prvi važan, a možda čak i presudan korak u afirmaciji, za njega radi bivši mu trener Zoran Vulić, koji ga najesen 2018. poziva kao asistenta na klupi Hajduka.
Iako su imali priliku surađivati samo dva mjeseca, Careviću je to iskustvo bilo od neprocjenjive vrijednosti, a Vulić ga je nakon te epizode stalno hvalio i govorio "tko prođe Hajduk i nauči tu što treba i što ne treba, može u budućnosti voditi i Real iz Madrida". Ako se tome doda i status igrača splitskog kluba još od omladinske škole, do osvojenih naslova prvaka 2001. i 2004. godine, onda je popularni Car imao debelu podlogu da krene nadmašiti sebe iz igračkih dana. Tada su mu tepali "novi Aljoša Asanović", ali talent nije uspio pretvoriti u vrhunsku klasu, vjerojatno zato što nije imao dovoljno onoga što ima sada kada gradi trenersku karijeru, a to su - rad i izuzetna posvećenost poslu.
Carević želi biti bolji i napredovati na svakom novom treningu, a uz to je čvrsto odlučio ne robovati bilo kakvom imperativu, odnosno biti strpljiv i neopterećen, što je psihološki element itekako poželjan za uspjeh u onome čime se baviš.
- Svi znaju da je moj san jednog dana sjesti na klupu Hajduka, ali ako se to i ne dogodi, neće biti smak svijeta - tako često je znao ponoviti kada bi zadnjih mjeseci dolazila ona najintrigantnija pitanja o Hajduku i Dinamu, koje je pobjedama s Goricom prošle sezone razvlastio želje o tituli prvaka koja je otišla u Rijeku.
- Moji igrači i ja ne igramo za nikoga, samo za sebe - odgovorio bi na pitanja o motivu da bi zloguke internet proroke pretvorio u neznalice i rezultatima na terenu ismijao njihove teorije o tome "kome se pušta, a kome ne".
Gradeći karijeru od drugoligaša Krke, Hrvatskog dragovoljca, Varaždina, Rudeša i Šibenika do prvoligaša Gorice, pokazao je Carević kontinuirano sazrijevanje, koje dokazuje ispravnost njegovog puta korak po korak do viših stepenica, a stalni kontakti s brojnim inozemnim i hrvatskim iskusnijim stratezima, digli su razinu njegovog taktičkog znanja vrlo visoko. Kombinirajući nekoliko sustava igre u Gorici, znao se prilagoditi različitim zahtjevima, pogotovo u situaciji kada njegova momčad kvalitetom ne može očekivati dominaciju protiv većine suparnika u ligi. Unatoč tome, inzistirao je na kombinatornom i ofenzivnom nogometu, kada god se moglo.
- Nema mi ništa draže od jutra nakon pobjede i gola kojeg smo postigli iz uigrane akcije na treningu - opisuje svoj osjećaj koliko je "unutra", kao i fasciniranost najsitnijim taktičkim detaljima.
Nije mu bilo nimalo lako prošloga ljeta 2025. kada mu se dogodila pomalo bizarna situacija da je ostao bez čak 24 igrača iz prošle sezone, ali je ipak pronašao način da ih nadoknadi i uigra novu momčad Gorice, koja je između ostalog prvi put u povijesti svladala Dinamo na Maksimiru. U svom radu Carević izuzetno inzistira na ljudskosti i međusobnom respektu i uvažavanju. Ni jedan od igrača kod njega se ne smije osjećati zapostavljeno, a vrlo vješto eliminira i eventualna pojedinačna iskakanja metodom "prešuti ako nije važno", ali i testira disciplinu na nekim naoko nebitnim detaljima kao što je zabrana nošenja sunčanih naočala kada si u klupskoj odori.
- Ja volim imati poneku barabu u svlačionici, ali onu pozitivnu jer za karakternog igrača ja bih dao sve - kazao je jednom na pitanje što mu nedostaje za bolje rezultate, a dojam je da je ove sezone istinskog lidera dobio u iskusnom stoperu Jakovu Filipoviću.
Drugi dio sezone od Carevića će se tražiti nekoliko važnih odgovora, a najvažniji od njih je onaj kojeg je uporno izbjegavao do zimske pauze. Je li ova Gorica za europske pozicije ili će se boriti za ostanak? Sistemom spojenih posuda, ono što napravi klub, odrazit će se na sliku o njemu kao treneru. Odvede li Turopoljce visoko, bit će to nastavak njegovog uspona i konačna najava da bi mogao imati vrlo ozbiljnu trenersku karijeru u budućnosti, dok bi ga suprotni scenarij zakočio, ali ne i umanjio kvalitetu njegovog rada, prije svega u Šibeniku i Gorici.
U klubu će od njega tražiti i što bržu afirmaciju nekih mlađih igrača, što opet nije jednostavno kada je rezultat u prvom planu, dok je i sam svjestan da mora bolje iskontrolirati svoj temperament prilikom vođenja utakmica. Prošle sezone je čak četiri dvoboja morao gledati s tribine zbog crvenih kartona i suspenzija, dok je i ove često plesao po rubu isključenja. Sam će reći "kako je izuzetno osjetljiv na nepravdu, pa se ne može suzdržati", dok je njegov mentor Zoran Vulić takve reakcije jednom prokomentirao riječima:
- Meni se sviđa takav energični pristup na klupi. Treba ponekad trener dobiti i crveni karton za momčadsku korist. Nema ništa od mlakih trenera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....