Trener na utakmicu gleda kao na priču. Na tebi je da saznaš koji bi glumac bolje pridonio sretnom završetku filma. Tvoja glava uvijek je na panju, na kraju podvlačiš crtu i znaš jesi li najpametniji ili ćeš se lupati po toj glavi. Analiziraš kroz smijeh i suze, neki igrači te razumiju, na pitanja drugih zapitaš se - Jel‘ ovo realno? Gladiš ih, bičuješ, pričaš 15 minuta pa ne dopireš, preispituješ samog sebe. Davno mi je jedan stari trener rekao - plaćen si da biraš. Biraš, a onda živiš s time što si odabrao.
Riječi su to Željka Sopića, trenera NK Gorice kojeg više ni ne možete autentično predstaviti, jer nema tog medija koji unazad mjesec dana nije ugostio skorašnjeg 49-godišnjaka (rođen 26. srpnja) iz Rudeša. Ne pitamo se "jel‘ ovo realno", enorman interes javnosti nimalo ne čudi nakon već opjevanog proljetnog dijela sezone u goričkom domu, u koji je kročio prvog dana prosinca 2022. godine, strogom predanošću i odricanjima sačuvao mu status prvoligaša, a specifičnim javnim istupima "osvježio" trenersku scenu SuperSport HNL-a i mnogima dao povod za rasprave.
Preuzmemo li početni filmski narativ, reći ćemo da je Željko Sopić jedan od onih likova iz serije kojeg ćete zavoljeti ili u ‘pilot‘ epizodi, ili tek tamo negdje u trećoj-četvrtoj sezoni. Ili nikada. Ako, pak, pripadate jednoj od prve dvije skupine, tražit ćete ‘spinoff‘ sa Sopićem u glavnoj ulozi.
Kako se nosi s nadolazećim izazovima? Je li poduzeo kakve akcije o naglašavanim manjkavostima u hrvatskom nogometu? Dotiču li ga kritike i čije? Kako je provodio vrijeme "na burzi"? Što misli o aktualnostima hrvatskog i svjetskog nogometa, borbi ‘velike četvorke‘ HNL-a za Europu, arapskim milijardama, reprezentaciji? Kakve ponude je već dobio i zašto je odbio veliki novac? O svemu tome Sopić nam je govorio na tribinama Gradskog stadiona Velika Gorica.
Kojoj god od maločas navedenih skupina pripadate, manje-više mu je svejedno.
- Njih 40 reći će da sam kreten, 30 će reći ‘wow‘, a ja uvijek isto. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Danas je nogomet malo drukčiji. Mediji, telefoni, instagrami, tik-tokovi, psiholozi, modni gurui. Svi prate sve, svatko ima neku svoju sliku u datom momentu. Na kraju krajeva, samo je teren mjerilo, a samo rezultat daje vam za pravo da budete pametni ili bedasti, da ne kažem nešto ružnije. Takav stav nas je u krajnjoj liniji i doveo do situacije da smo poštenim radom i velikim ambicijama ostali u ligi.
Dakle, mišljenje drugih nije vam previše važno, no postoji li ipak netko od koga rado čujete kritiku?
- Normalno da postoji. Sa suprugom razgovaraš o stvarima po pitanju djece i posla. Baš me nakon Pule, kada su se moje riječi izvlačile između redaka, pitala "a kaj ćeš sad". A kaj ću? Pričat‘ drugim jezikom da me bolje razumiju? Ako uđem u prepirku, tek onda će ispasti da su oni u pravu. Kriva priča.
Onda krenimo s ljepšima. Ambicije Gorice ove su sezone sigurno veće, spominjali ste i borbu za Europu?
- Ono što je predsjednik Nenad Črnko predstavio meni i sportskom direktoru Mariju Brkljači je da nam sezona bude manje turbulentna u odnosu na prošlu. Ja mogu garantirati da ćemo biti bolji i spremniji. Zna se kakav sam trener, sigurno ni na sekundu neću dopustiti da se krećemo unatrag, nikada nisam bio netko tko će se povući i čekati. Naravno, teško se Gorica može nositi s najjačom četvorkom, njihovi su budžeti veći. Ali dobro, na terenu se igra 11 na 11, mi tu u Velikoj Gorici imamo osam bodova protiv ta četiri kluba, znači može se. No, neke stvari treba znati. Baš je Nenad Bjelica neki dan pričao o tome. Imate vi igrače koji mogu napredovati, ali do određenog limita. Da je drugačije, svi bismo igrali finale Lige prvaka. Gorica ima budžet kakav ima, nažalost i realne probleme da se ranije ostvareni transferi nisu naplatili. Znamo da ćemo brzo dovesti tri do četiri igrača po mojoj želji i želji sportskog direktora.
Upravo se ta četvorka - Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek - bore i za Europu. Predviđanja?
- Dinamo je ipak izgradio neki koeficijent koji mu donosi status nositelja, može se nositi s protivnicima. Što se Konferencijske lige tiče, nezahvalna je prema hrvatskim klubovima jer već u drugom pretkolu možeš dobiti puno jače suparnike. Postoji mogućnost da oni izbore KL, ali nemojmo se lagati, bit će teško. Uzmite u obzir i da su sve momčadi Europe posložene, a kod nas je uvijek "ako kupimo, ako prodamo". To su vam tipični transformeri. HNL, izuzevši Dinamo, makar su i oni sada u tim problemima, su takozvani transformeri.
A to znači...?
- Slaganje u hodu. Našim ljudima najlakše je reći "evo, dovedi njega i njega i riješen problem". Gospodo, nije ovo pojedinačni sport, moraš stvoriti i neke automatizme. Ne vjerujete? Pogledajte Goricu, u mojih šest prvih utakmica nismo dali nijedan gol, a kasnije smo davali po pet. Ne zato što su igrači jesu ili nisu ‘ti‘, ili zato što sam ja dobar ili loš trener, nego zato što je prošlo određeno vrijeme sazrijevanja i usvojili su se automatizmi.
I protivnici će sada ulaziti u sraz s Goricom uz veću dozu respekta?
- Ja se nadam da neće.
Koliko nam možete otkriti o tržišnim akcijama, zimus ste imali problem s uvjeravanjem igrača jer bi malotko pristao doći u "već ispalu" momčad, je li sada ipak malo lakše u tom segmentu?
- Gledajte, svaki igrač ima perspektivu u svojoj glavi o tome koliko bi trebao zarađivati. Bio sam igrač, sve mi je to jasno. To vam je uvijek negdje na pola puta između očekivanja i realnosti. Trenutno je jako nizak datum, one igrače koje mi želimo pucaju na Dinamo i Hajduk. Za jedno 10 dana htjet će Rijeku i Osijek, a onda će na kraju doći u Goricu. Sada nam je puno lakše tražiti igrače nego na zimu, a i mi smo malo izbirljiviji. Da ne kažem da neke stvari uvjetujemo. Po meni, HNL kreće puno prerano. Naše prvenstvo počinje 22. srpnja, to je jako nizak datum ako 6. rujna završava prijelazni rok, 45 dana kasnije! Dovest ćemo barem dva kapitalca, ali bit će nam dostupni tamo negdje 15. kolovoza, kada ti igrači shvate gdje mogu igrati i koje su cifre realne.
Dakle, čeka vas dosta posla, a ne možete dugoročno planirati?
- Ne možemo. Ova sezona bit će zahtjevnija jer ne možemo ostaviti sve igrače. Prošle sezone smo preživljavali, sada krećemo od nule. E sad, tu bi neki igrači malo ovo, malo ono. Inače, svi igraču obožavaju da se titraju muda, a ja nisam trener koji to baš voli i koji će podilaziti. Imat ćemo i jedan problem, a to je da igrači, da bi bili bolji, moraju svaki dan imati suprotstavljanje na visokom nivou. To iziskuje 20 podjednakih igrača, Gorica to u ovom trenutku nema, nemamo se što lagati. Imat ćemo, ali treba istrpjeti taj proces. Da će biti lagano, neće, ali ne bojim se ni rada ni rezultata. Bit će zahtjevno, ali tko je proživio prošlu sezonu, ništa mu nije teško. Pa samopouzdanje nam je bilo poput ove trave (pokazuje na teren Gorice), samo da ju ne zalijevate jedno 14 godina.
Tijekom prošle sezone znali ste iskazivati nezadovoljstvo zbog stvari koje smatrate nepoštenima. Trenerske licence, nejednako vrijeme pauze između utakmica... Dojam je da vas je ta "nepravda" na neki način gurala prema naprijed, budi svojevrsni inat?
- Tako je, to je živa istina. Nisam se rodio jučer, shvaćam da svi treneri žele pobijediti, pa malo želimo da naši sakupljači lopte budu sporiji i tako. Ali ne možeš me krasti u 50. minuti. Ljudi moji, nismo u 1964. godini, pa da na pojedinim stadionima od 50. minute nema lopte. I onda svi okreću glavu i prave se mutavi, pa onda kao svi mi mislimo isto. Ma ne mislimo, očito samo Sopić kaže. Ostali drže misli u sebi, onda nek idu kod svećenika na ispovijed. Mi bismo u Hrvatskoj puno toga rekli, a da nitko ne otvori usta. Kukavice smo, to je jedan kroz jedan, al‘ dobro - govori Sopić, pa se vraća na trenerske licence, o čemu je razgovarao i s predsjednikom Hrvatskog nogometnog saveza Marijanom Kustićem:
- Ne bih to nazvao nepravdom, ali postoje pravila ponašanja. Ako smo Europska Unija, svi treneri imaju ista prava s danom licencom. Pa zašto u Hrvatskoj netko onda ima veća? Majstore, ne možeš ako nemaš licencu i gotovo. Nisam se ja školovao 11 godina da bi tebi netko to dao. Eto, zašto vi niste trener? Netko vam da licencu pa malo stojiš tu. Možeš biti na klupi kao predstavnik kluba, ali ne možeš mi onda pametovati poslije utakmice. Samo u Hrvatskoj možeš. Eto, neka oružari daju izjave poslije utakmice. Ako nisam pomoćni trener, mogu sjediti na klupi, ali ne mogu pričati nebuloze o utakmici. Posjest ću ja svoju suprugu na klupu i reći joj "ti si pomoćni trener, pa odi tamo i pričaj nešto". Nema tu domaćin ili stranac. Ili imaš licencu ili nemaš. Baš sam o tome razgovarao s Kustićem.
I kakav je rezultat?
- Mislim da se više neće okretati glava. Konstruktivno smo pristupili temi i objasnili neke stvari, malo sam ja to na svoj rudeški način, mislim da smo se predsjednik Kustić i ja u potpunosti razumjeli. Svima je u interesu da hrvatski nogomet što brže ide u boljem smjeru.
Događa li se to puževim korakom ili...?
- Nisu to više puževi koraci. Malo se ubrzalo, po pitanju volje za stadione, suđenja, svega. To su veliki koraci unaprijed. Ako dođe do devijacije, zašto ne upozoriti? To je u interesu cijele sportske javnosti.
Jednom ste kazali da biste zamijenili igrače koji ne poštuju vaše postulate, neovisno o tomu kakvi su na utakmici. O kojim se postulatima radi, što je osnova vaše nogometne filozofije?
- Puno igrača Dinama, Hajduka ili Osijeka tražit će garanciju od trenera, nakon toga bit će zadovoljni ili nezadovoljni. Ja ću ti uvijek reći kako je, nema u boji, ili je crno ili bijelo. To je moja istina, a s tim se nekad teško nositi. Radimo po postulatu da dobiješ obećano, uvijek treba biti iskren.
Iza vas je i igračka karijera, bi li danas trener Željko Sopić volio imati tog igrača u svojoj svlačionici? I obrnuto, kako bi se nogometaš Sopić nosio s trenerom Sopićem?
- Uh, to bi jako teško išlo. Kao igrač sam imao jedno shvaćanje koje je teško i nerealno, a to primijetiš tek kad postaneš trener. Jako, jako teško bismo mi išli jedan s drugim. Imao sam svoje mušice, nisam baš bio najlakši, imao sam ideje koje nisu uvijek bile najpametnije. Bio sam nogometaš teškog karaktera, nije me bilo lako trenirati. A ni kao trener nisam baš lagan, sve se to jedno s drugim nadovezuje. Teško bismo mi jedan s drugim.
O hrvatskim trenerima mnogo ste govorili, što je sa stranima? Tko vam se posebno sviđa?
- Obožavam gledati Jürgena Kloppa, Liverpool i ‘Gegenpressing‘. Nogomet bez stajanja! Imam osjećaj da na Anfield ne smiješ izaći ako imaš par neraspoloženih igrača. Samljet će te i dati ti 10 komada. Isto je s Dinamom u HNL-u. Uđeš nespreman, dobiješ jedno sedam-osam komada i pokriješ se ušima. To je tako.
Koliko zbog posla gubite na drugim životnim poljima?
- Teško je reći, onoliko koliko ste posvećeni ili mislite da trebate. Nekad nisam doma od jutra do večeri. Nekad gledaš potencijalna pojačanja, pregledaš ih sto, ne odabereš nijednog.
Čime ste se bavili između 2020. i 2022, nakon angažmana u azerbajdžanskom Sabahu bili ste nezaposleni?
- Išao sam po utakmicama, gledao, promatrao, usavršavao neke stvari... Imao sam ponude, ali nisu me zanimale. Zašto? Jer sam šest mjeseci u Azerbajdžanu bio zatvoren u koroni. Hrvatska nema pojma što je to, kontrola policije i vojske, dva sata vani i tako dalje. Trebao mi je jedan period aklimatizacije na normalan život i sve ponude koje su bile primamljive nisam prihvatio. Najrealnija je bila ponuda Bahreina, olimpijska reprezentacija. Dobri novci su bili u igri, ali bio sam u tim zemljama, u Emiratima, čak i ostvarivao rekordne uspjehe, no znam što je to. Nije to taj nogomet. Evo, sad sam imao ponudu iz Hatte prije mjesec dana, prva liga Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ljudi misle da je to Dubai, ali nije, to je malo gore, u brdima... Na kraju krajeva, dao sam Gorici riječ i drago mi je, lijepo mi je ovdje.
Iskusili ste Arapski poluotok, što kažete na ovu revoluciju s Bliskog istoga i upumpavanje novca, svi će u Saudijsku Arabiju?
- Koliko para, toliko muzike. Možete popiti kavu tu kod goričkog stadiona, možete u Esplanadi. Ako oni vide isplativost da Benzemi daju 200 milijuna eura, Brozu 60 ili što već, i ako se igrači žele uklopiti u to zbog višeg cilja, a pritom novaca ima na bacanje, ha dobro. Postoje tamo neki oligarsi koji u Monacu plaćaju kavu 35 eura. Je li to realno? Nije. Ali ako im tako odgovara, OK.
Kad smo već kod aktualnosti, što kažete na ponovno najavljivane promjene pravila? Zaleđa, izmjene, VAR ‘challenge‘ kao u tenisu... Sviđa li vam se koja od tih ideja?
- Kada se govori o pravilima, postavlja se samo jedno pitanje - kako nogomet bolje prodati? To je početak i kraj priče. Ako dođe do zasićenja, onda će možda biti promjena, meni je ovako OK. Samo bih volio da imamo bolju tehnološku opremu, da se VAR ne čeka toliko dugo. Ako u boljim ligama provjera traje 10 sekundi, ne moramo mi valjda čekati tri-četiri minute. Ali s VAR-om imamo bolju priču, opuštenije je i lakše. Opet se vraćamo na onu o parama i muzici.
Doživljaj reprezentacije Hrvatske u Rotterdamu?
- Ma, crème de la crème, izvanserijski uspjeh. Nemamo više divljaštvo prema naprijed. Ne pričam ništa protiv Kramarića, Pašalića ili Ivanušeca, ali sasvim je to bilo drugačije s Mandžukićima, Perišićima otprije sedam godina, Rebićima... Tada bi treneri rekli - dovoljno je da uzmeš loptu i da ju nabiješ. U svakom slučaju treba skinuti kapu dečkima i izborniku. Svega ćemo biti svjesni za 15-20 godina kada, ne dao Bog, uđemo u fazu stagnacije. Onda ćemo vidjeti koliko smo veliki bili. Mi smo zemlja koja stvara talente, a ni sama ne zna kako.
Tri igrača iz protekle sezone dali ste na Euro U-21, najviše uz Dinamo, Rijeku i Lokomotivu. Jurica Pršir, Krešimir Krizmanić i Toni Fruk. Lijepa brojka za klub koji se borio za ostanak. Govori li to nešto o Gorici?
- Govori da imamo igrače u konstantnoj formi. S pravom su konkurirali. I kada smo bili na dnu govorio sam da je Pršir igrač za Dinamo ili Hajduk, al‘ dobro, nebitno, tko je rek‘o, zeko je reko. Fruk može riješiti bilo koju utakmicu bez problema, a Krizmanić je prije dvije-tri godine bio predodređen da bude ‘taj‘, igrač kojeg je Dinamo trebao kupiti na mjestu Perkovića. Neke stvari nisu se poklopile, mislim da je došlo do svojevrsne stagnacije.
Završno, biste li još nešto poručili?
- Da. Imam mnogo prijatelja, 80 do 90 posto njih navija za Dinamo, ostatak za Hajduk, ali svi su pratili Goricu i to je nevjerojatno. Kažu da igramo dobar nogomet, ali ja neću hvaliti svog konja. U Hrvatskoj je teško animirati ljude, mi smo u tome uspjeli, bilo da je riječ o dobroj igri, mojim konferencijama ili što ja znam, nečime smo ih zaintrigirali. Odem na kavu s frendovima, svi znaju sve što se događa u Gorici. Pazite, govorimo o Gorici, a ne o Dinamu. Ovaj grad zaslužuje prvoligaša. Dolazio sam često na utakmice kada je Gorica igrala protiv Dinama ili Hajduka. Znate kako je to izgledalo? Oni zabiju gol, skoči cijeli stadion. Gorica zabije, skoče Črnko i još trojica. Mi smo mali klub, samo se nadam da netko neće umrijeti jer ni to nitko ne bi objavio. U principu, sada su ljudi pokazali da im je stalo i da su se identificirali. Malim koracima prema naprijed, samo ‘hard work‘ i to je to. Ljudi prepoznaju naš rad i mislim da će rado dolaziti na utakmice. To je jako lijepa priča, nadam se da će se tim smjerom i nastaviti.