Kao što smo i najavljivali, derbi između Hajduka i Dinama bio je tvrda borba u kojoj je svakom treneru najvažnije bilo ne izgubiti. Ivan Leko i Sergej Jakirović nisu iznenadili svojim pristupima, ni taktičkim, a ni tehničkim. Uobičajene formacije u 4-2-3-1, čvrsti srednji blokovi, fokus na neutraliziranje suparničkih aduta i vrebanje prilike za pogodak. Ona se dogodila Hajduku kad je u naoko bezopasnoj akciji Sahiti bravurozno realizirao bijeg u kontru
Tipična rovovska bitka
Ivan Lučić, vratar Hajduka, sigurno je među golmanima najpreciznijeg pasa nogom, a dobar dio igrača bi mu pozavidio na preciznosti dijagonale. Jednu takvu ispucao je prema Dinamovom prostoru, Trajkovski je sam (?) proslijedio glavom, a brzi Sahiti je pobjegao Moharramiju. Dva dobra poteza za domaće, dva kiksa za goste i pao je gol koji je prelomio ovaj “teški” derbi...
Na stranu slavlje Hajduka ili tuga Dinama, iz kojih će se kutova idućih dana komentirati stanje i imanje tih rivala za naslov prvaka, gledajući ovu utakmicu ostaje okus siromaštva prikazane nogometne igre. Tipična rovovska borba, malo rizika, fokus na kontrolu lopte i posljedično dinamike igre, pogotovo je u prvom dijelu pružilo predstavu za zaborav.
Hajduk je vjerojatno s namjerom zgusnuo redove i prepustio inicijativu Dinamu, koji je imao preko 60% posjeda. Pokazalo se to Hajduku dobrim za otupljivanje oštrice napada gostiju, u kojem je bilo previše predvidljivosti, premalo trke bez lopte, puno statičnosti. Dodamo li tome da se Petković stalno izvlačio prema sredini i opredijelio za dijeljenje lopti, nije čudo da su Modri djelovali jalovi kao rijetko kad prošlih godina. Nije ni Hajduk bio opasniji, iako su imali u početku priliku kad je Nevistiću ispala lopta iz ruku. No, sve je to bilo “tvrdo za gledanje”, u fantastičnom ambijentu koji bi zasluživao barem mrvicu dinamičnijeg i barem minimalnu dozu tehnički naglašenijeg nogometa.
Ključni potez
U poluvremenu je Ivan Leko očito prelomio da treba više napasti, tim prije što Dinamo nije odavao dojam momčadi koja može ozbiljno ugroziti suparnika iz brze tranzicije. Činjenica jest da Modri nemaju igrača koji će donijeti dubinu i brzinom poremetiti ravnotežu linija suparnika. Zato je Leko ubacio Žapera da dobije čvrstog defenzivnog veznog, a umjesto ugaslog Odjidje ušao je vidljivo nespremni, ali kudikamo konkretniji Trajkovski. S dva napadača, uz više pozicioniranog Krovinovića, Bijeli su počeli više prijetiti, te su posljedično rastegli linije Modrih. Time su lakše kontrolirali igru, iako je Modri posjed i dalje bio viši. No, to je bio samo jalov adut. Poglavito otkako su ostali i bez Petkovića...
Ovakvu utakmicu, bez spektakularnosti u igri, gdje je takmacima vidljivo bio apsolutno najvažniji rezultat, prelomio je jedan od rijetkih igrača koji ima naglašenija brzinska svojstva. Sahiti je to iskoristio u pravom trenutku. Dinamo takvog igrača nema. Nakon odlaska Ivanušeca, nema više ni igrača koji će brzo stvoriti višak u sredini ili na boku. Jakirović će imati jako puno posla da posloži momčad koja će biti na tragu šampionske. Valja priznati da na raspolaganju nema dovoljno kvalitetnog materijala koji bi uskoro donio taj novi iskorak.
Na planu igre Dinamo još nema jasan identitet, s kojim bi pokrio te individualne deficite. Hajduk je, pak, borbom i disciplinom to iskoristio i došao do vrijedne pobjede. Trka za vrh će se, u svakom slučaju, tek razbuktati, upravo zbog neznatnih razlika u kvaliteti aspiranata za naslov...