Bila je to divna splitska noć na Rujevici, još jedna parada jedinstvene odanosti navijačke obitelji „bijelih“. Na kraju sezone upisan je novi trofej, koji je ipak daleko od onog žarko željenog na kojeg Torcida i drugi zaljubljenici u Hajduka čekaju već dugih 18 godina. Ali sada svi mantraju onu tugaljivu poruku „samo jednu želju imam, moj živote ludi, da mi Hajduk prvak bude, pa da cili Split/svit poludi“.
Ivan Leko, trener Hajduka, obavio je zadatak, točno kako je rekao da se „ovo moralo dobiti“, jer u protivnom „da smo izgubili, bilo bi ključ u bravu“. On se prisjetio onog ambijenta iz 2001. kada je cijeli Varaždin, u prvom redu stadion Varteksa bio „sav u bijelom“ i pobjede od 4:2 koja je značila naslov prvaka, pa najavio:
- Od sutra kreće priprema za nešto veće…
Marko Livaja je još jednom udario svoj pečat na uspjeh Hajduka premda je do 62. minute bio nekako indisponiran, po nekim njegovim kretnjama i reakcijama čak nezadovoljan. No, izveo je dva trika, najprije unio nered u stabilnu obranu Šibenika poslije čega je Dario Melnjak polučio vodeći gol, a onda zabio s bijele točke za 2:0 u sudačkom vremenu.
- Drugu godinu u nizu s trofejem - rekao je Livaja - moramo biti zadovoljni ponovnim osvajanjem kupa, ali nismo odigrali pravu sezonu. Imamo dosta prostora za napredak, moramo se pripremiti najbolje što možemo.
Hajduk je na Rujevici odigrao osrednju utakmicu, što je ipak bilo dovoljno da se glatko dobije nemoćnog protivnika. Šibenčani su se borili, postavili su se po onoj uzrečici „navala igra na 0:0, a obrana koliko primi“. No što se tiče momčadi Hajduka nastavljena je sjajna serija bez primljenog gola, duže od čak 630 minuta.
Već ta činjenica o nepropusnosti obrane Hajduka daje nadu za nove podvige. Golema je razlika od onih startnih dvanaest utakmica u prvenstvu pod vodstvom Leke (od 36 mogućih osvojeno 19 bodova, gol razlika 20:22) i ovih završnih sedam utakmica, pet pobjeda i dvije neriješene, uz gol razliku 11:0. Događalo se tako da vratar Ivan Lučić na nekoliko utakmica, kao besposlen, uopće nije ocijenjen.
Stoperi, u pravilu tandem Borevković - Awaziem igrali su solidno, bez inače kroničnih kikseva, ali se kao ključni potez u tom nizu bez primljenog gola pokazao vezni dvojac Pukštas - Krovinović. Oni su djelovali kao odgovorni mostobran pred stoperima, ali i kao resurs za brže odigravanja prema napadu. Njih dvojica su izgleda napokon dobila pravu poziciju, Krovinović pogotovo, jer je dugo uživao privilegirani status ofenzivca, bez pravog golgeterskog učinka (u 34 utakmice svega jedan pogodak).
Navijači Hajduka su hoćeš-nećeš na Rujevici na svoj način proslavili osvajanje osmog kupa Hrvatske, sljedeća runda radosnog suživota s najdražim klubom, zakazana je za nedjelju poslije podne na završnoj predstavi sezone, opet protiv Šibenika, u borbi za bodove. Još jednom se Torcida iskazala svojom koreografijom, gromkim bodrenjem, hajdučkim pjesmama i kao završni čin otpjevana je oda Dalmaciji, „mojoj ruži procvaloj, svoj od zlata i bisera“.
I to nije bilo sve, ekspediciju Hajduka je po povratku zrakoplovom u Split, u tri sata u noći na Poljudu dočekalo stotinjak navijača, koji su u svojim klapama pratili televizijski prijenos.
Poslije utakmice prigodom podjele medalja nahrupili su brojni kako bi uz igrače i tehničko vodstvo dobili odličja, ali kako je prema protokolu predviđena podjela točno 40 kolajni, mnogi su ostali bez uspomene na pobjedničko finale. Upalo je u oči scena kako je od kapetana Livaje, prije svih drugih, zaslužnijih za uspjeh na terenu, Rabuzinovo sunce prigrabio pričuvni vratar Danijel Subašić u pratnji sinčića, pa je strastveno grlio trofej i jače od svih aktera vikao: "Ja te volim Hajduče".
