Hajduk je napokon dočekao ukazanje plemenitog igrača. Nisu ga angažirali da bude ‘čistačica‘

Veliko je zanimanje, maksimalno iščekivanje, glede potrebnih prinova Hajduka u završnici prijelaznog roka, što je primarni zadatak sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa.

I to posebno nakon što je prodan Jan Mlakar, od čijeg je transfera splitski klub zaradio navodno tri milijuna eura, pa se računa da će se taj novac investirati u prijeko potrebne prinove. Tako je vijest da su "bijeli" doveli Filipa Uremovića dokaz da Mr. Football neće razočarati.

No može li se trener Ivan Leko nadati još nekim moćnijim prinovama? Radi se o tome da je prijelazni rok u većini europskih država pri kraju, što znači da su uglavnom svi posvršavali svoje poslove, dok Hajduk, to je pokazala praksa, u pravilu kaska s transferima prinova. Eto i na "mercatu", u zimskom prozoru, dogodilo se da su na raspolaganje treneru Leki stigli Odjidja Ofoe, Moufi i Diallo pri kraju priprema. O njihovim vrijednostima, kao i prethodne dvojice došljaka, radi se o Šarliji i Dajakuu, stekao se dojam da se radi o "ozbiljnim igračima", čitaj pojačanjima. Međutim, uglavnom tek trebaju potvrditi svoju vrijednost, to jest da zaslužuju igrati u startnoj jedanaestorici. Činjenica je da je Hajduk nanizao pet pobjeda uzastopno u prvenstvu, uz napomenu da su uspjesi postignuti na tri gostovanja i u dva derbija. S tog aspekta, čak se može prihvatiti da su oni podigli kvalitetu momčadi.

U posljednje vrijeme, posebno otkako se Hajduk riješio Mlakara, ostaje otvoreno pitanje može li aktualni kadar izdržati maratonsku trku za naslovom prvaka bez posustajanja. Može se vjerovati da će vrlo brzo, bez obzira na Uremovića, u pogon stoper Josip Elez, pa bi na tom planu narasla sigurnost obrane, koja je ionako šampionskog kova. Također, treba se nadati oporavku Pukštasa, za čiju se ozljedu tumačilo da i nije baš kobna, kao što bi bilo da je problem s križnim ligamentima.

Nakon odlaska Mlakara, akutni problem predstavljaju napadači, u prvom redu krilni igrači. Ali da se ne ulazi u pretjerane sumnje o dometima Dajakua, odnosno o izvjesnoj potrošenosti Sahitija, za Hajduk je vrlo značajno ukazanje Filipa Krovinovića u Varaždinu. Krova je, prema svemu, trebao biti udarni igrač, broj dva nakon Livaje. I on uživa taj status. Međutim, došlo je do niza osrednjih, pa i neprepoznatljivih igara tijekom kojih je jedva katkad zablistao. Činjenica da je na 38 prvenstvenih utakmica postigao svega dva pogotka (još jedan vrlo vrijedan u četvrtfinalu Kupa protiv Osijeka, rezultat 2-1), ne može ni izdaleka zadovoljiti, kako očekivanja, tako ni zahtjeve struke i navijača.

Krovinović je dragi momak, plemenitih mogućnosti na terenu, sportski nastrojen, ljubitelj većine novinara, može se kazati da je prvak u davanju izjava, jer mu nikada nije teško stati pred kamere, mikrofone, notese. Itekako dobro zna govoriti ono što navijači žele čuti, tipa "moramo raditi na tome da budemo bolji", "samo misliti na Hajduk", i tome slično. Od njega se traži potpuniji učinak na konstrukciji, ali i realizaciji. Nije angažiran da bude čistačica u veznom redu.