Hajduk je pokazao ono što im je nedostajalo u svim derbijima. Bakrar će jednog igrača Bijelih dobro zapamtiti

Jedva su svi na Poljudu, uključujući trenera, igrače i navijače, čekali da Patrik Kolarić odsvira kraj prvog dijela na koji se otišlo bez pogodaka. Bilo je jasno da Bijelima treba u 15-minutnoj pauzi ozbiljno preslagivanje, a ono se sudeći prema nastavku i dogodilo. Barem ako je suditi po intenzitetu na koji je Hajduk odigrao drugo poluvrijeme. Ne, nije tu bilo puno nogometa, ali bilo je puno bolje no u prvom dijelu. Priznat će to prvi Garcia, a onda i igrači poput Šege, Silića...

Ovaj je derbi inače oskudijevao nogometom, ali je obilovao segmentom koji uvijek treba biti prisutan kada se igraju takve utakmice - agresivnošću. Kakav je Dinamo bio od početka, takav je Hajduk izašao u nastavku i odmah je djelovao bolje. Čak je u toj 68. minuti i poveo, bio bliže pobjedi. I na kraju tužan ide prema Splitu s bodom u džepu. S jedne strane tužan, ali s druge strane pun ponosa zbog pristupa i načina na koji je odigrano drugih 45 minuta. Možda slika Hajduka kakvog svi kojima je Bijela boja u srcu žele, jest onaj klizeći start Bambe i Krovinovića, duboko u sudačkoj nadoknadi. Ispalo je na kraju, baš dva napada prije nego je Hoxha iznenadio.

Nisu Bijeli pružili puno nogometnog, ali zato su pružili ono što im je pod Garciom do sada kronično nedostajalo u svim derbijima. Bili su agresivni i odlučni u duelima. I nagradili Dinamovce poštenim "batinama". Recimo, najavljivali smo da bi derbi mogao zaigrati Ron Raci, stasiti i beskompromisni kosovski stoper koji ima svojih mana, ali ne može mu se poreći da u svaki duel ulazi s 200 %. Mučio se on s neugodnim Bakrarom, ali bi ga Alžirac mogao dobro zapamtiti. Sve je to, naravno, bilo u sportskom duhu, ništa nije prelazilo granice dobrog ukusa. Kakvu je igru nametnuo u nastavku Hajduk, spremno je odgovorio Dinamo i tu nema ništa sporno. R

aci je samo uzet kao primjer "ratničkog duha" kojeg su Bijeli u derbiju posjedovali, a koji im je do sada u takvim utakmicama nedostajao. Zapravo, ovaj je Hajduk prvi puta pokazao i onu drugu stranu. Stranu duela i kontakata. Nisu to baš tako mlaki momci kako se na prvu čine. Ili su se činili. I taj je segment baš iz ove utakmice, što se Bijelih tiče, ostao nekako upečatljiv. Jer ga do sada nije bilo.

Nakon ove se utakmice definitivno može kazati da su Hajduk i Garcia barem u jednom segmentu naučili iz prošlosti. I nitko im ne može spočitati da nisu dali sve od sebe. Jer jesu. I to zadnji atom snage. I naravno da su nakon susreta nagrađeni dugotrajnim pljeskom onih koji zbog njih gaze kilometre...