Hajduk je zaista veliki klub, baš svjetskog značaja po svojem trajanju ("bijelima" ne trebaju izmišljeni rođendani), tradiciji, brojnim uspjesima i detaljima iz svoje povijesti, svakako je klub posebnih dimenzija, kako je to sročio Boro Dežulović u svojoj najnovijoj knjizi "Bili libar": "Hajduk je pobjednik zauvijek, pa čak i da nikada više ne bude prvak, ali da ostane naš klub" To jest "dite pukla". Baš zbog svega toga, svih tih epopeja i avantura, slavlja i žalovanja, nogometnih velikana – legendarnih trenera, igrača, pa i predsjednika, naročito na račun navijača "bijelih", onih koji – kako se sami legitimiraju da "žive Hajduk", splitskom klubu ne trebaju falsifikati..
Prirodno je da se neki fragmenti iz burne povijesti Hajduka tumače na razne način, uglavnom da se oslikavaju, prikazuju, pa i pretjeravaju navodnim svjedočanstvima, odnosno prepričavanjima dopunjuju, kao u slučaju davnog osnivanja Torcide, tumači se najstariji navijačke obitelji na svijetu, pa se pojedinci prikazuju kao pripadnici jezgre drukera premda se zna da su u njoj bili dalmatinski studenti u Zagrebu. A oni splitski zaljubljenici Hajduka predstavljali su dopunu.
Međutim, nikako nije jasno, u stvari čini se nezamislivim, da to bogatstvo splitskog kluba pojedinci nastoje svojim falsifikatima, izventavanjima, pod svaku cijenu nadopuniti. I to sve kako bi opravdali svoje uloge u novijem životu Hajduka.
Na primjer, kako to da službeni Hajduk prihvaća nakaradnu nadopunu o osvojenih šest super kupova Hrvatske kada je bjelodano da ih je bilo pet, te da je onaj iz 1995., upisan na južnom zidu stadiona doslovno izmišljen. Te godine Hajduk je osvojio duplu krunu, i po pravilima nadmetanja Superkupa nije ni moglo biti…Ali u novoj scenografiji u Plavom salonu gdje se održavaju press-konferencije, na zidu se mogu uočiti tri trofeja 1995., to jest prvenstvo, kup i super kup. U knjizi "Hajduk u službenim natjecanjima", pod slikom momčadi na stranici 256. doslovno piše:
- Momčad Hajduka osvajači prvenstva i kupa, time i izravno Super kupa u sezoni 1994/95.
Ili kako su se "kroničari" dosjetili da je Hajduk postao prvak Hrvatske 1945. kada u to vrijeme prvenstvo nije igrano, tako da ga nema notiranog niti u službenim dokumentima, prigodnim almanasima. Radilo se o jednoj pobjedi Hajduka nad vojnom selekcijom, na masovnom sportskom sletu u Zagrebu. S Poljuda su urgirali da im se prizna titula 1945., pa su posredstvom Ante Pavlovića utjecali i dobili plaketu za naslov prvaka, premda u brojnim dotadašnjim službenim knjigama splitskog kluba o tom naslovu nema spomena.
Takvo fabriciranje se nepotrebno dogodilo na kraju prošle sezone kada je Marko Livaja postavio rekord postignutih golova u jednom prvenstvu (28), pa je navodno srušio raniji rekord Lea Lemešića (26 golova). A radi se posebnom pumpanju: osam zgoditaka u kvalifikacijama 1934. i 18 golova u prvenstvu 1935. Kakva je to kemija sa zbrajanjem golova u dvije sezone može objasniti jedino klupski autor, šteta je da su te makinacije prihvaćene. To bi bilo kao kad bi se četiri gola Davora Šukera u kvalifikacijama za mundijal 1998. zbrojila s onih šest na završnom turniru.
Ili da bude još veći apsurd da se Šukerovih 12 golova u kvalifikacijama za Euro 1996. zbroji s tri pogotka na finalnom turniru, pas ga se, umjesto Alana Shearera (pet golova), proglasi najboljim strijelcem Eura u Engleskoj.
Ajde, "kroničari", ne sramotite klub, brzo popravite te nebuloze.