Hajduk je nakon Istre i Gorice bio u dubokom ponoru. Dva šokantna poraza ekspresno su ugasila euforiju koja je dva mjeseca tresla kompletnu Dalmaciju, a Ivan Leko hitno je trebao igrača koji će vratiti momčad u život. Nije mogao računati na to da će Hajduk formu vratiti kroz igru, jer igra je bila daleko ispod razine momčadi koja juriša na naslov prvaka. A igra se ne može samo tako vratiti.
Naravno da su svi pogledi - vjerojatno i Lekini - bili usmjereni prema Marku Livaji, koji je nebrojeno puta potezima i golovima izvlačio momčad kada je bilo teško. Međutim, Livaja već neko vrijeme igra daleko ispod svoje razine, ušao je u krizu koja se napokon i njemu morala dogoditi. Nestvarno je dugo sam nosio Hajduk na svojim plećima.
Zato se Hajduku i Leki ukazao - Emir Sahiti. Kosovski krilni napadač nije dobro otvorio sezonu. I realno nije uživao puno povjerenje Ivana Leke. Sahiti je igrač najveće energije u Hajduku, vjerojatno i najveće emocije, a takvi igrači trebaju maksimalno povjerenje kako trenera, tako i suigrača.
Sahiti se stoga nije činio kao igrač koji bi mogao vratiti Hajduk u život. U prvih osam utakmica sezone u pravilu je prvi napuštao teren. Punih 90 minuta dobio je tek u devetoj utakmici i to u Kupu, protiv niželigaša Omladinca. Gol koji je zabio u uvjerljivoj 6:0 pobjedi njemu je sigurno značio daleko više nego što bi dokazanom igraču Hajduka trebao značiti gol u takvim utakmicama.
Protiv Gorice je četiri dana kasnije ostao na terenu 77 minuta, prije njega Leko je iz igre povukao već dva igrača. Bio je to prvi signal da Leko osjeća kako se Sahiti diže i kako mu treba na terenu. Dok je Sahiti bio na terenu, Hajduk je ipak vodio 1:0. Protiv Lokomotive ga je trener zato ostavio svih 90 minuta, a on mu je uzvratio pobjedničkim pogotkom u 76. minuti. Proslavio ga je kao da mu je prvi u životu, toliko važan za Hajduk, ali i za njegovo samopouzdanje.
Protiv Dinama Sahiti punih 57 minuta nije izgledao dobro, kao ni kompletna momčad Hajduka. Međutim, šansu koja mu se ukazala u 59. znalački je pretvorio u gol. Odlučio je derbi, a sebi priskrbio status junaka u očima svih navijača Hajduka, svih suigrača, kao i trenera Leke. Sahiti se ukazao kada ga je momčad trebala više nego ikada prije.
Hajduk je tako nakon više od dvije godine čekanja dobio igrača koji je izravnim golovima presudio u dvije utakmice u nizu, a da se ne zove Marko Livaja. Što je jedan od glavnih preduvjeta da bi uopće imao pravo razmišljati o naslovu prvaka.
Međutim, Hajduk će do kraja sezone - uz takvog Sahitija - trebati i bitno bolju igru i daleko više raspoloženih igrača nego što ih je imao i u derbiju s Dinamom. Leko je toga itekako svjestan, što je potvrdio izjavama nakon velikog slavlja protiv Modrih, kada je javno priznao da je derbi bio ispodprosječan po pitanju viđenog na terenu. Pobjedu protiv Dinama Hajduk je iščupao željom i jedinstvom igrača, što je dobar temelj na kojem bi konačno trebala izgraditi i igra dostojna razine momčadi koja želi pobjeđivati u serijama.
Derbi Hajduku ipak nije donio samo tri psihološki strahovito bitna boda, te Sahitija kao igrača koji je spreman odlučivati najveće utakmice. Hajduk je u izravnom okršaju s Dinamom mogao spoznati da aktualni prvak više nije ni izbliza nedodirljiv kao što je bio prethodnih sezona. Odlasci Livakovića, Josipa Šutala i Ivanušeca ostavili su velike tragove u Dinamovoj igri. Ne pamtimo kada smo na Poljudu - ili općenito u derbiju - gledali tako nemoćan Dinamo.
Još se teže sjetiti kada smo gledali Dinamo koji svoju prepoznatljivu igru gradi tako sporo i tako daleko od suparničkog gola. U 90 poljudskih minuta Dinamo nije stvorio pravu priliku, niti je u bilo kojem dijelu utakmice izgledao kao momčad koja je uvjerena u svoju klasu. Znao je Dinamo odigrati loše utakmice, ali klasa bi se u njegovoj igri uvijek nazirala. Na Poljudu tu klasu nismo osjetili, posebno nakon što je Bruno Petković zbog ozljede morao napustiti travnjak.
Hajduk je u onoj velikoj euforiji koja je trajala od 21. srpnja - i tada ipak sretne pobjede u maksimirskom derbiju - pa sve do 23. rujna i domaćeg poraza od Puljana ipak bio tretiran kao momčad koja ne može parirati Dinamu u punoj snazi. Nakon ovog derbija taj je dojam bitno oslabljen, ne zbog toga što se Hajduk digao, nego zbog ipak začuđujućeg pada koji se dogodio u igri Dinama. Naravno, vrijeme će pokazati je li to bila samo toliko slaba večer, ili Dinamo ipak nije u stanju nadoknaditi gubitak toliko klasnih igrača koji su u međuvremenu napustili Maksimir.
Koliko će Hajduk znati iskoristiti sve te pluseve koje mu je donio derbi pokazat će već subotnje gostovanje Splićana na Rujevici. Nova pobjeda - posebno ako bude osnažena i dobrom igrom - jako bi raširila hajdučka krila...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....