Kada su tvorci koncepta Lige 10 promovirali natjecanje, imali su tezu kako će to bitno osnažiti i koncentrirati kvalitetu te kroz mnoštvo derbija doprinijeti dodatnom napretku mladih igrača. Prva HNL bila je i do tada percipirana kao razvojna liga, u kojoj mladi dobivaju puno prostora. Štoviše, bile su to ere promoviranja i 16-godišnjaka u prve momčadi, koji su i s onima godinu, dvije, starijim igračima stvorili trend kolokvijalno nazvanog Projekti. Ono što je bila percepcija tada i do ne tako davno, u novije vrijeme ima druge uvjete za HNL. Snaženje konkurencije kako onih koji se bore za vrh tako i borbe za ostanak, doprinijelo je da mlađi igrači imaju manje prostora i prilika za napredovanje.
Težina utakmica u Ligi 10 je takva da klubovi i treneri sve više tipuju na iskusnije igrače. Poglavito se to odnosi na četiri najveća kluba, koji se bore za trofeje i optiraju za afirmiranije i iskusnije igrače. Gledajući u tom kontekstu, kako bismo tretirali trenutak razvoja dva mlada igrača Hajduka, Stipe Biuka (19) i Marina Ljubičića (20), koji su od veljače prošle godine u kadru prve momčadi? Je li njihov status ograničavajući za brže napredovanje i razvitak potencijala, ili je njihov razvoj primjeren dobi i teče postupnim logičnim linijama?
Kriva uvjerenja
Nama se čini da je posrijedi ovaj pozitivniji trend. Prije svega zato što se do ne tako davno išlo u krajnost uvođenja “djece” u seniorski nogomet, a kako bi se na njima što prije zaradilo u transferima. To je poremetilo logičnu tehničku percepciju talenata i potrebe njihova razvoja. Mladi igrači moraju sazreti i fizički, ali i kao osobe. To su procesi koji se mogu ubrzati na fizičkom planu ako se netko prije tjelesno razvio i ima specifičnu čvrstu konstituciju. No, na planu osobnog sazrijevanja ne može se baš preskakati dobne izazove. Kada se to čini, istovremeno se limitira igrača u razvoju, jer stvara kriva uvjerenja o svojim moćima odnosno stvara krivi stav prema onom što mu je dalje činiti, kako se ponašati i trenirati da bi nastavio napredovati. Dojam je da klubovi nisu svjesno išli u logičniji pristup mlađim igračima, nego im je to nametnuto pritiskom borbe za trofej ili manjkom dominantno snažnog mladog igrača.
Gledamo li iz primjera Biuka i Ljubičića, oko kojih se može čuti dvojba da im razvoj ne ide željenim tijekom, spoznat ćemo upravo suprotno.
Biuk je izniman potencijal jer ima iznadprosječne motoričke sposobnosti. Zato je bljesnuo s 18 godina, ušao u prvu momčad i u proljetnoj polusezoni odigrao 12 utakmica (3 gola i 3 asistencije), prosječno 60 minuta. Biuk, koji je ušao i u višu razinu mladih selekcija (kod Bišćana) ove je sezone dobio priliku u 28 Hajdukovih utakmica i odigrao je prosječno 56 minuta. Pri tom ima više manje isti status kod aktualnog trenera s onim koji je imao kod Gustafssona. Učinak je ove sezone jedan pogodak i tri asistencije. Dakle, Biuk dobiva dosta prostora s obzirom na svojih 19 godina i umanjenog je pritiska očekivanja u vrlo napetoj i intenzivnijoj borbi za naslov koji vodi Hajduk. Takav status je primjeren, kudikamo logičniji od nekritičkog forsiranja i potom lakog kritiziranja ako izostaje očekivani doprinos igrača i rezultat.
Štit iskusnih igrača
Na Biuku je da bez pritiska, uz štit iskusnijih igrača kao što su Marko Livaja i Nikola Kalinić, maksimalno trenira i u svakoj prilici koje dobije iskoristi prostor za novi napredak...
Žurba koju nameću neki glasni promotori teza da igrač s 19-20 godina “ili je ili nije” je vrijedna samo rizika i podebljanih upitnika koji potom opterećuju svakog onog mladog momka koji nije dao 20 golova po sezoni.
Marin Ljubičić je drugačiji tip igrača od Biuka, neznatno stariji (20), a koji je fizički akcelerator, dakle igrač koji se prije tjelesno razvio u odnosu na biološku dob. No, bit se ne mijenja. Ljubičić je odigrao prošlog proljeća devet utakmica (jedan gol i asistencija) igrajući prosječno 30 minuta. Ove sezone, u sličnom statusu kod oba trenera kao i Biuk, upisao je 29 nastupa prosječno igrajući 49 minuta, a postigao je osam golova uz dvije asistencije. Znači dobio je više prostora, i kao Biuk, više je pružio (Čolina, 21, sličnog statusa). U klubu koji se bori za vrh prvi pravi iskorak, ako nije u pitanju “rani gotov igrač”, očekuje se s 22-23 godine. Što je individualno, ali opet okvirno doba kada se vidi u kojem smjeru je iskoračio neki potencijal.
Samo Smolčić više
Uzmemo li situaciju u drugim klubovima velike četvorke, primijetit ćemo uglavnom slične trendove. Uz izuzetke. Osijek primjerice nema niti jednog igrača U21 koji igra. Kod Rijeke ih je više, ali Liber, Vuk, Bušnja (svi 21) igraju u prosjeku manje utakmica (17-26) i minuta (od 26-38) u odnosu na Hajdukov dvojac mladih. No, Riječani imaju i U21 igrača koji najviše igra i praktično je u statusu starosjedioca u momčadi. Hrvoje Smolčić je odigrao 20 utakmica u prosjeku 85,4 minuta.
I naposljetku imamo Dinamo, koji je bio i predvodnik trenda vrlo mladih igrača, čak i kadeta, u promociji u seniorski tim. Ovo prvenstvo Modri imaju dvojicu U21 igrača koji dobivaju šansu. Jedan je Marko Bulat (20) koji je u 22 nastupa (1 gol) odigrao 848 minuta, u prosjeku 38 i pol. Drugi je Martin Baturina (19) koji je upisao 944 minute u 21 utakmici za prvu momčad Dinama, ali i njegovu drugu momčad u 2. HNL (2 gola, 4 asistencije), prosječno 45 minuta.
Više manje dakle slične su postavke u velikim HR klubovima, gdje primjećujemo kroz primjer J. Šutala, Franjića, Žapera, Nejašmića, Ampema i drugih sličnih igrača kako se iskoraci u smislu kvalitete i statusnog etabliranja događaju s 22-23 godine, nakon par sezona “pripravničkog statusa”...