Hajduk je izborio 13. finale Kupa Hrvatske. Po drugi put dalmatinsko finale, jer s druge strane je prvi susjed iz HNL-a, tradicionalni rival sa Šubićevca. Ivan Leko ima priliku pridružiti se nizu trofejnih trenera Bijelih, ući u kategoriju koju je u okvirima Lijepe Naše otvorio Špaco Poklepović osvojenim prvenstvom iz 1992,, a zadnji koji je ušao u tu hajdučku vitrinu piše se Valdas Dambrauskas s prošlogodišnjim Kupom. Po prvi puta nakon 18 godina Hajduk može dvije uzastopne sezone okončati trofejno; 2004. je uzeo prvenstvo i Superkup, a potom isto ponovio i 2005. Hrvatski kup Bijeli još nikad u svojoj povijesti nisu uspjeli obraniti, ove sezone im je sedmi pokušaj...
Vraćeno samopouzdanje
Najbitnija poanta na kraju koprivničke “bitke u rovovima” - Hajduk je u finalu. Nastavlja se trofejni san, ali nije Hajduk u Koprivnici dobio samo finale. Iz Podravine se vratio s puno benefita. Možete samo zamisliti kako bi sve ovo što ćemo nabrojati izgledalo s prefiksom “minusa”. Istina, teško je i zamisliti kako bi Bijeli završili sezonu s izgubljenim samopouzdanjem, bez standardizacije momčadi, bez rezultata i pokazanog karaktera. Ovako prevladavaju svijetle boje.
Momčad je vratila samopouzdanje, a samopouzdanje je temelj pozitivne atmosfere. Nakon nervoznog remija s Istrom imali su Bijeli još jednu utakmicu-prijelomnicu, dvoboj koji je usmjeravao sezonu. Ispit bez popravnog je položen, ocjenu dojma ionako nitko neće pamtiti. Leko ima do kraja sezone vremena dodatno uigravati momčad, ali Hajduk je miran sljedećih 40 dana. Igrači hodaju uspravne glave, navijači u niskom startu pred kompjutorom čekaju kada će krenuti prodaja ulaznica. Svi zajedno imaju fokus, imaju vjeru i nadu. Imaju cilj, ali imaju i alat s kojim bi trebali do cilja. Hajduk u dobroj atmosferi ulazi u završnih devet utakmica sezone. Osam prvenstvenih i onu jednu vrijednu trofeja. Što će biti u prvenstvu o tome se i ne razmišlja, Hajduk ima trofejni fokus, a kada ste neopterećeni, imate priliku dokazivati se i kroz HNL dvoboje.
Leko je standardizirao momčad. Tri utakmice u nizu dobio je Hajduk nakon poraza od Lokomotive i onda je naizgled jedna mala promjena pomaknula “statistiku” ekipe. Borevković umjesto Vuškovića i momčad je ispala iz balansa. U Koprivnici je Leko ponovno imao spremnog 16-godišnjaka i startna postava trebala je izgledati da je “ptice na grani izdiktiraju”. I bila je, osim Mikanovića koji se ozlijedio na zagrijavanju. Međutim, iskusni Lovrencsics se očekivano dobro uklopio. Leko je nakon tri mjeseca vođenja Hajduka došao do pobjedničkog sastava i formacije. Od početnih 3-5-2 preko 3-4-2-1 do aktualnih 4-2-3-1. Ferro i Vušković su najstabilniji tandem stopera, kritične točke momčadi, dok su Grgić i Krovinović “back up” za vrckavog playmakera Benrahoua, te marljiva krila Pukštasa i Mlakara.
Za kraj pozitive, još jedan bitan detalj, jer jasno je da uvijek detalji stvaraju razliku. Hajduk je na gostovanjima ovog proljeća riješio sve bitne, da ne kažemo, presudne utakmice. Od Varaždina nakon dva poraza u nizu, preko četvrtfinala Kupa s Osijekom, ponovno pobjedom u Gradskom vrtu poslije poraza od Lokomotive na Poljudu i, naposljetku, prolazom od finala Kupa u Koprivnici. Karakter je u pitanju, karakter kojeg posjeduju Livaja i njegovi suigrači. U susretima gdje je znanje nesporno bilo uteg na strani Hajduka, uspjeli su Bijeli “prijeći na drugu stranu rijeke”. U četiri navrata nisu dopustili da im sezona potpuno umakne negdje na horizontu, ostali su gospodari vlastite sudbine. Izgleda jednostavno? Kao i sve kada se realizira.
Stabilizirana pobjeda
Međutim, nije sve “ružičasto”, ima Leko na čemu raditi u preostalih 40 dana do finala Kupa. Utakmica u Koprivnici još jednom je potvrdila Hajdukove probleme u kreaciji igre. Trka, angažman i odgovornost imali su pečat ozbiljne momčadi, ali bez klase. Premda je Leko na startu jasno ustvrdio “želim da moj Hajduk dominira, da ima igru”, očito je dug put do tog cilja.
Priklonio se i Leko razmišljanjima svojih prethodnika, okrenuo se pragmatičnom načinu za ostvarenje rezultata. Lopta na Livaju, pa što “desetka” napravi. Osim kaznenog udarca Hajduk nije uputio udarac u okvir Čovićevih vrata. Pritom nije utjeha što su domaćini ostali bez ijednog pokušaja u okvir Lučićeva gola. Hajduk je patio u igri punoj poniznog angažmana, silne požrtvovnosti u borbi za svaku loptu. Naposljetku, finale je izboreno na jednu loptu, na karakter i fajterski gard. Bez igre koja bi potvrdila dominaciju klase. Stoga do finala Kupa mora Leko nastaviti raditi na podizanju razine izvedbe, poglavito u prednjoj liniji. Obranu je stabilizirao, u tri od četiri posljednje pobjede, Hajduk je ostao bez primljenog pogotka. Ali ta jedna brine, jer Šibenik je jedini u nizu pobjeda zabio Bijelima.