Deprimiran je nakon utakmice bio Zvonimir Šarlija, strijelac jedinog pogotka za Bijele u porazu od Gorice. Nakon šokantnog preokreta u završnici susreta Šarlija je ponudio emotivnu izjavu.
- Ovo je jako teško, pogotovo nama domaćima koji osjećamo Hajduk malo više nego stranci. Možda malo više i želimo. Velike ekipe poput Hajduka imaju velike igrače - kazao je Šarlija.
Time je ostavio golemi prostor za razmišljanje, za formiranje stavova. Uostalom, malo je stranaca igralo u velikogoričkom dvoboju. Vadis Odjidja-Ofoe, Fahd Moufi te Yassine Benrahou u drugom poluvremenu.
Nema sumnje da je Šarliji poraz pao isto kao i navijačima. Teško, neugodno, bolno. Možda je na licima svojih suigrača iščitao profesionalni stav, ono razmišljanje tipa “idemo dalje, dolazi nova utakmica”. Ali Šarlija je očito ostao duboko u porazu koji ga je emotivno pogodio. Ne čudi takva izjava igrača koji je ovog ljeta ispunio svoj san dolaskom u Hajduk, klub za koji navija od malih nogu. Klub čiju je pripadnost obilježio i vječnom oznakom, tetovažom na svom tijelu.
Šarlijina izjava nedvojbeno može značiti da njegovi suigrači stranci zaista ne doživljavaju Hajduk kao što to osjećaju domaći nogometaši koji su se uklopili u sredinu, žive s gradom i navijačima. Ali pritom je ipak najbitnije jesu li svi pružili svoj maksimum.
Odjidja s 34 godine teško diše
Pitanje jesu li se svi borili na najvišoj razini uvijek se povlači kada momčad izgubi. Pritom su svi pod povećalom, a ne samo stranci. Činjenica je da primjerice Odjidja i Moufi nisu pružili igru na razini pojačanja, na nivou statusa s kojim su angažirani ovog ljeta u Hajduku.
Odjidja je na početku sve oduševio svojom nogometnom idejom, međutim također je činjenica da Belgijac ganskih korijena nikako nije uspio uhvatiti razinu tjelesne spremnosti s kojom bi postao igrač prevage. Doveden je da bude jedan od ključnih igrača, ali Odjidja s 34 godine teško diše, čak i onih sat vremena za koje se smatralo da može biti jedan od ključnih igrača, pruža malo i ništa. Kako Odjidja prima poraz Hajduka znaju tek njegovi suigrači iz svlačionice, ali puno je veći problem njegova igra koja je daleko od očekivane razine.
Slična je situacija i s Moufijem, Marokancem koji je iz Portugala ovog ljeta angažiran kako bi pojačao desnu stranu obrane, ali i napada. Međutim, Moufi pada iz utakmice u utakmicu. Čak je bolji bio na početku, čim je stigao među Bijele.
Benrahou treba sudjelovati
Što novog reći za Benrahoua? Plemenit igrač, znalac koji nažalost još uvijek ostaje na razini prekida. Primjetan je jedino u tom segmentu igre, što je dakako premalo za igrača njegove reputacije. Ili, bolje rečeno, nije doveden samo za prekide, treba Benrahou sudjelovati u igri.
Zato, generalno govoreći, stranci su uvijek pod posebnim povećalom, kako od novinara i navijača, a sada i od suigrača. Kada ne pružaju ono zbog čega su angažirani, kada nisu prevaga u momčadi, onda, osim igre, upitan postaje i njihov gard u porazima što je ovog puta potencirao Šarlija.
Hoće li Šarlijina izjava probuditi emocije u suigrača stranaca ili će im samo donijeti veći pritisak? Bilo bi pretenciozno kazati kako će stranci na Poljudu preko noći postati veliki navijači Hajduka, da ćemo, figurativno rečeno, gledati njihove suze u porazima. Ali bilo bi dobro kada bi podigli razinu svoje igre, a time i razinu izvedbe kompletne momčadi. Rezultat je uvijek mjerilo svega, a rezultat je u ozbiljnoj silaznoj putanji. Shodno tome dolaze i propitkivanja o tome tko kako prima poraze, iako je pravo pitanje jesu li stranci pogođeni kao pojačanja.
Pitanje za sportskog direktora koji uvijek snosi najveću odgovornost kada igrači koji su dovedeni kao pojačanja nisu na očekivanoj razini, što je posljednje vrijeme slučaj s tercetom spomenutih inozemaca na Poljudu. Problem je puno veći u analizi samog procesa poraza, nego u spoznaji tko kako poraz prihvaća. Da su stranci, između ostalih, bili na očekivanom nivou u Velikoj Gorici, nitko se ne bi pitao kako su doživjeli neuspjeh jer neuspjeha ne bi ni bilo.