Jakobušić je ‘odriješio kesu‘ i zna što radi, za razliku od prethodnika koji je bio u teškoj zabludi

Često se povede rasprava o tome je li tolika navala stranih igrača u Poljudu dala rezultata, odnosno je li angažman velikog broja stranaca bio neophodan kako bi Hajduk naglo postao kompetitivan u odnosu na Dinama. To jest, je li takva stručna politika logična, djelotvorna za borbu za trofeje, u prvom redu za naslov prvaka Hrvatske.

U ona stara vremena, recimo od 1945. do vladavine Tita Kirigina na kormilu Hajduka prodefiliralo je 12 predsjednika bez neke posebne moći, pa i značaja. Šjor Tito je vodio "bijele" tijekom jedinstveno dugog desetogodišnjeg razdoblja (1970. do 1980. godine), kao prvi predsjednik s maksimalnim ovlaštenjima, u njegovoj eri na Stari plac stizala su pojačanja (Mušović, Obradov, Holcer, Vardić, Oblak, Mešković, Đorđević,Primorac, Simović, Pešić, Slišković, Gračan…).A oni su pomagali sazrijevanju juniora Tomislava Ivića.

Poslije Kirigina zavladala je politička praksa jednogodišnjih takozvanih listopadnih predsjednika sve dok vodeću ulogu nije dobio Nadan Vidošević (četverogodišnji mandat od 1992. do 1996. godine) kada je zaredala vrlo korisna praksa povratnika igrača Hajduka iz inozemstva, koja je imala svoj klimaks pod paskom Branka Grgića (sedam godina trajanja, od 2000. do 2007. godine).

Bilo je od 2012. podosta dolazaka igrača na Poljud od kojih većina nisu zaslužili dres Hajduka

Hajduk se tada posljednji put 2005. godine, dakle prije 19 godina, zakitio naslovom prvaka, što automatski navodi na zaključak da su se predsjednici, a bilo ih je devet do Lukše Jakobušića, pokazali kao nedovoljno uspješni. Neke su smjenjivali na brzinu (Željko Jerkov dva mjeseca, Josip Grbić četiri, Marijana Bošnjak kao vršitelj dužnosti jedan, te Jasmin Huljaj osam mjeseci) ili su sami odstupali (Mate Peroš, Željko Kovačević, Hrvoje Maleš), dok su trojica uživala u podužim mandatima i to Ivan Kos (2016. do 2018.), Marin Brbić u dva navrata pet godina (najprije 2012. do 2016, pa još od 2019. do 2020.), da bi vlast dobio Jakobušić od 2020. do danas.

Istini za volju, bilo je od 2012. podosta dolazaka igrača na Poljud od kojih većina nisu zaslužili dres Hajduka. Ali nikada kao u dvogodišnjem periodu pod vodstvom Ivana Kosa i njegovog suradnika Marija Branca, u zahtjevnoj ulozi sportskog direktora. Oni su angažirali čak 21 igrača od kojih su pojedinci figurirali kao standardni prvotimci (Said, Gentsoglou, Barry, Futacs, Kožulj, Erceg, Lopez…) uz napomenu da su "bijeli" tijekom te dvije godine bili daleko od borbe za naslov prvaka.

Ivan Kos

Vojko Bašić/Cropix

Dakle, dva puta treći, jednom sa osvojenih 69 bodova i zaostatkom od 19 bodova iza Rijeke, drugi put s 66 bodova i minusom sedam bodova u odnosu na prvaka Dinama, u Kupu su eliminirani u četvrtfinalu od Splita, dok su jednom dosegli finale i izgubili od Dinama, a u Europi su u oba navrata poraženi u playoffu protiv Maccabija, odnosno Evertona.

Pa hajde, moguće je bilo povjerovati u fantazije Ivana Kosa, odnosno obećanja o stabilizaciji momčadi i najavi, pretpostavkama bez pravog temelja, da će Hajduk postupno osvajati sve više bodova da bi negdje navodno do 2025. došao do naslova. Međutim, fluktuacija prvotimaca koji su napuštali Hajduka dokazuje kako su te najave Ivana Kosa bile potpuno nerealne u odnosu na kvalitetu igrača, kao i zablude glede kvalitete trenera.

Logika je da su svi uživali u plaćama od Hajduka, pogotovo njihovi agenti, koji su za te poslove imali dobre, neki i unosne komisije

Naime, neočekivano je uoči starta u prvenstvo 2016. smijenjen trener Damir Burić i instaliran najprije Marijan Pušnik, pa umjesto njega Joan Carrillo poslije kojeg je prvu momčad preuzeo Željko Kopić, koji su se svi redom pokazali kao promašaji. Posebni pokazatelj loše selekcije većine prvotimaca tog vremena, to se odnosi isključivo na došljake, koji su po napuštanju Poljuda uglavnom igrali za nižerazredne klubove.

Na tom planu neoboriva činjenica je da su uglavnom svi dovedeni igrači lutali od kluba do kluba, pauzirali, pa i zaključivali svoje igranje. Tako ispada da je od gomile onih koji su nosili bijeli dres, na sceni ostali Ante Erceg u Istri i Josip Radošević u Brondbyju. Logika je da su svi uživali u plaćama od Hajduka, pogotovo njihovi agenti, koji su za te poslove imali dobre, neki i unosne komisije. Hajduk je prigodom njihovih odlazaka s Poljuda realizirao mizerne transfere, uglavnom ih je otpuštao bez naknade.

Nije sporno također da je i Lukša Jakobušić odlučio "odriješiti kesu", no po viđenome, za razliku od onda, ova momčad ima što pokazati, i kvalitetom, i rezultatskim iskoracima. Koji, doduše, čekaju svoj konačni klimaks kako bi sve dobilo konačnu potvrdu...