Početkom srpnja sve je bilo razvidno. Hajduk je odigrao tri utakmice koje su pokazale u kakvom je stanju momčad. Na pripremama su Bijeli izgubili od Cluja (0:2), zatim od Genta (0:3), da bi seriju zaokružili gubitkom od Dinama u Superkupu. Izdržali su na Maksimiru s nulom u 90 minuta, ali su pokleknuli nakon izvođenja kaznenih udaraca. Dvojbi nije bilo, Hajduk je izgledao nemoćno, bez kreativne dimenzije. Belgijanci su igrom deklasirali Bijele, s Dinamom su hajdukovci odigrali tek 20-ak ozbiljnih minuta u startu dvoboja, a ništa bolji nisu bili ni protiv Rumunja.
Početak srpnja bio je trenutak u kojem se sve razbistrilo. Trebalo je izabrati smjer. Ako se vjeruje treneru, značilo je da momčad traži korekcije, traži pojačanja. Ako se vjeruje da je momčad dovoljno kvalitetna, ostao je trener na vjetrometini. I ne bi bilo ishitreno jer tim potezom bi se prevenirali jučerašnji događaji. Zbog toga je Jakobušić predsjednik kluba. Pritom nije populist, nikada nije podilazio navijačkim željama u kadrovskim promjenama. Međutim, Jakobušić nije reagirao u srpnju, ostavio je promjene za rujan. I ovog puta je dojam da je zakasnio sa smjenom. Reagirao je brže nego li je to bio slučaj s Gustafssonom prošle godine, ali ako je već odlučio mijenjati trenera, onda je početak srpnja bio termin. Jer, u međuvremenu Hajduk je ostao bez Europe, u prvenstvu izgubio velikih osam bodova i više nema mercato kao mogućnost promjene kadra. Igrači su ti koji moraju poduprijeti predsjednikovu odluku, potvrditi da se iz njih može izvući više znanja nego li je to uspijevalo Dambrauskasu.
Svake jeseni nova šok-terapija, uvijek trener plaća ceh visokih ambicija. Od svakog sljedećeg očekuje se neko novo čudo, ali koliko zaista može momčad Bijelih, što je realni doseg igrača u bijelim dresovima?