Mogli smo upoznati njegovu metodologiju upravljanja Tottenhamom kroz transfere Luke Modrića. I onda kada ga je 2008. doveo u London, i onda kada ga je 2012. prodao u Real Madrid. Daniel Levy bio je, i ostao, tvrd pregovarač, stvorivši famu da ga je bolje izbjegavati nego se s njime natezati.
Upravo u prijelaznom roku kada je odlučio dovesti Modrića na White Hart Lane za 22,5 milijuna eura, Engleska se zabavljala borbom Levyja i Alexa Fergusona oko Dimitra Berbatova. Predsjednik Spursa toliko je izludio svojim prohtjevima Fergusona da se ovaj zakleo da više neće imati posla s njim. Platio je za Berbatova tada rekordnih (Spursima) 38 milijuna eura. Upravo zbog toga, kako će kasnije otkriti Ferguson, Manchester United nije odlučno krenuo u pregovore za dovođenje Modrića.
Posvećen Tottenhamu
Daniel Levy je rođen u Engleskoj, u židovskoj obitelji, i prve poslovne vještine stjecao je u obiteljskoj tvrtki. Ključan trenutak njegove karijere dogodio se 1995., kada je s milijarderom Joeom Lewisom osnovao ENIC Group, koja je razvila biznis u sektoru komunikacija i sporta. Oni su tako kupili i Tottenham, u kojem je ENIC vlasnik 85,5 % dionica.
Dok je Lewis zaokupljen svojim poslovima i hobijima, Levy se potpuno posvetio Tottenhamu, pa se na njega često sručio navijački bijes zbog neuspješnosti kluba. Spursi su bili dva puta prvaci, još 1951. i 1961. Posljednji trofej im je Liga kup 2008. Upravo je njegova štedljivost u kupovini igrača sposobnih za natjecateljski iskorak poticala najveće kritike, iako je statistika pokazivala drugačije odnose. Čak i danas, kad iza sebe ima rekord prvog transfera u povijesti nogometa iznad 100 milijuna (Bale u Real 2013.), kad je klub izgradio prije 3 godine futuristički stadion koji je koštao 1,2 milijardi eura, i kad je klub opterećen dugom od 1,7 milijardi (velikim dijelom zbog gradnje stadiona), Levyjevo prezime odjekuje kao noćna mora svakoga koji mora s njim pregovarati.
Od 2001. kada je postao predsjednik Tottenhama, Levy je potpisao kupovine igrača kroz odštete od 1,7 milijardi eura. U isto vrijeme klub je na ime transfera uprihodio 942 milijuna eura. Da bismo lakše razumjeli poslovanje Spursa, godišnje je klub plaćao cca 75, a prihodovao 41 milijun eura za igrače.
Zbog Contea, i njegova načina igre, u Tottenham je prošlog ljeta stigao Ivan Perišić. Hrvatski reprezentativac i ponajbolji krilni igrač Europe u tom trenutku imao je “čiste” papire, odnosno istekao mu je ugovor u Interu. Praktično win-win situacija za igrača koji je imao veliku želju kušati se u Premiershipu. Tamo ga je želio dovesti još Mourinho dok je bio trener Manchester Uniteda 2017. Čak su se i uživo susreli te razgovarali, no nisu se poklopile želje Perišića, a ni Intera.
Conteov poziv
Conte je super zahtjevan trener, vrlo skup, tankih živaca i strpljenja. No, uglavnom je bio uspješan u klubovima, što je Perišić osjetio u svim verzijama (ljutnja, obožavanje) Contea u Interu. I kada ga je Talijan pozvao u Tottenham, dogovor s Levyjem brzo se finiširao. Ne zna se je li Perišić dobio “nagradu” za dolazak, ali je znano kako mu Tottenham svake sezone mora isplatiti 6 milijuna eura neto. Kako Conte već odavno ne stanuje u Londonu, a novi trener Ange Postecoglou igra taktički potpuno drugačiji nogomet (obrana sa 4), za Perišića jednostavno nema puno prostora u viziji novih Spursa.
Zato bi Levy bio vrlo sretan da hrvatskog reprezentativca proda i za njega izvuče barem onoliko koliko je do sada na njega potrošio. To je s porezom (u Engleskoj 45%) cca 10 milijuna eura, naravno ne računajući eventualnu nagradu za potpis.
Levyjev problem jest što će teško nekome pasti napamet da za igrača koji je tretiran viškom, a ima 34 i pol godine, izdvaja taj novac. Tim prije što je Perišić ušao u izlaznu godinu ugovora. Logika je tržišta da bi za Levyja i Tottenham veliki plus bio sama činjenica da s Perišićem sporazumno raskine ugovor po sistemu “nitko nikome nije dužan”. Na taj način bi Tottenham uštedio novih 10 milijuna eura koje po ugovoru mora platiti za 2023/24. sezonu. No, Levy ima jedan ključan problem, a to je volja, a ne samo pravo igrača.
Ako Perišić želi ostati i boriti se za mjesto, klub ne može ništa promijeniti u njegovom statusu. Ako Perišić prihvati da napusti Spurse onda je sasvim logično da će tražiti otpremninu unutar iznosa koji mu je zagarantiran (do 6 milijuna). Igrači u takvom statusu računaju kako zagarantiran prihod mogu ostvariti kroz otpremninu i onda novi ugovor u nekom drugom klubu. Primjerice, ako bi Perišić ‘iskamčio’ od Levyja 3 milijuna (50%) onda bi najmanje taj iznos tražio od idućeg poslodavca. Ako je to klub iz jačih liga, Perišić može dobiti i više.
Posebna motivacija
No, ako je Perišić voljan vratiti se u Hajduk, onda se može dogoditi da prihvati i manji novac, jer ovdje više ne govori o tržišnoj priči, nego čistoj emociji. Gdje god bi išao, ili ostao u Tottenhamu, Perišić će dobiti uvjete koje mu Hajduk niti u snovima ne može parirati. No, Perišić ne bi došao na Poljud zbog materijalne strane priče. Uostalom, u 16 profesionalnih godina u Europi, sukladno njegovom backgroundu, Perišić je već zaradio novac za “sva vremena”. Ono što nije doživio to je da bude tretiran “božanstvom navijača” u rodnom gradu i domovini. Ta motivacija, kao i ona da pridonese ostvarenju žudnje za naslovom prvaka nakon 19 godina, sigurno je jača od 1-2 milijuna eura. To, uostalom, Perišićeva “tišina” na navijačke pozive potvrđuje. Da nema namjeru vratiti se u Hajduk, Perišić bi to već bio dao do znanja.
Uostalom, Perišić može i nakon “koje godine” u Splitu, ako zaželi i bude i dalje u top fizičkoj formi, otići po “mirovinu” u neku egzotičnu nogometnu stvarnost. Sigurno je da bi i za dvije godine imao tu opciju.
Koji je Perišićev, ujedno i Hajdukov problem? Levy i njegova upornost da pokazuje kako je on taj koji odlučuje i svi o njemu ovise. Ta bi muka mogla potrajati do kraja kolovoza, kao što je trajalo “mučenje” Modrića i Reala 2012., Balea 2013.godine, ili sada Kanea. Sve su opcije moguće, ali na kraju, možda bi Perišić mogao doista prelomiti stvari i pridonijeti (novoj) ekstazi u Splitu.