Jedna od najkompliciranijih tema u nogometu jest kako razvijati izlazne juniore u kontekstu prilagodbe seniorskom dobu. Nije to samo složena tema za domaći, nego i u (naj)razvijenom europskoj nogometnoj panorami. Univerzalnog recepta nema i svaka se državna stvarnost i posljedično nogometni mentalitet različito ponaša.
Primjerice, Talijani su kao (donedavno) najznačajniji laboratorij nogometne znanosti imali desetljećima izvrstan filter u natjecanju Primavera. To su bile momčadi do 21 godine, koje su imale svoje prvenstvo, a čiji su igrači mogli biti korišteni u prvoj momčadi. Osim što su tu natjecateljski sudjelovali igrači i u dobi (tijekom sezone navršili) 22 godine, u Primaveri su se mogli u ritam vraćati seniorski igrači nakon ozljeda, odnosno, rehabilitacija.
Naša mala stvarnost
Ta je Primavera sada uglavnom kao juniorska konkurencija (bonus 2-3 izvan dobne kvote u prvom dijelu sezone), čime su valjda Talijani željeli klubove potaknuti da mlađe seniore posuđuju ili prepuštaju drugim klubovima. Podosta je žučnih rasprava u calciu jer se primjećuje da se puno mladih domaćih igrača izgubi nakon juniorskog staža. Pogotovo je tako otkako su stranci i u Italiji prešli brojku od 55% učešća u profesionalnom natjecanju.
Istraživanje o toj temi otkrilo je da u aktualnoj formuli “omladinskih kategorija” samo jedan na 4-5 tisuća igrača ostvari profesionalni ugovor. U razdoblju od 2009. - 2019. talijanski klubovi imali su tek 622 igrača formiranih u svojoj školi, što je kap u odnosu na 710.000 registriranih igrača. Italija je i posljednja u Europi po pružanju šanse mladima (tek 10%) u prvoj momčadi, a 66% igrača nakon omladinskog staža “izgubi” se po putu u roku nekoliko godina putešestvija po raznim nižerazrednim klubovima...
Ističemo Italiju jer je to “visoko nogometna nacija”, pa ako oni imaju probleme (a prepoznaju se i po deficitu domaćih talenata, pogotovo u reprezentaciji) jasno je kakve su muke u našoj maloj stvarnosti nogometa.
Rezultati u omladinskim kategorijama imaju određenu važnost u formativnom procesu, ali ne bi smjeli biti temeljni pristup. Škole nogometa su prioritetno tvornice igrača i moraju ih razvijati kao nogometaše, pa natjecatelje i iznad svega kao karaktere (ponašanje i mentalitet).
Da i svi rade u dobro organiziranoj školi, opet je zabluda vjerovanje da će svi postati seniori svog kluba i(li) potpisati profesionalne ugovore na drugim adresama. Imamo primjere i vrlo uspješnog stvaratelja Dinama, kako značajni međunarodni rezultati nisu svakom akteru tih natjecanja otvorili putove uspjehe. Netko je postao vrhunski za reprezentativne razine i posljedične eurotransfere. Nekolicina su postali prvotimci Dinama, veći broj se raspršio po drugim klubovima prvog i drugog ranga ili u zemlje čiji je nogomet niže razine u odnosu na HNL.
Što je onda perspektiva ove sjajne Hajdukove škvadre, koja je ostvarila fantastičan doseg ulaska u finale UEFA Youth lige?
Senzacionalan domet
Činjenica jest da naši klubovi nemaju ni bazu (demografsku), ni financije (dovođenje inozemnih talenata), a niti razvijeni skauting da bi im (i) omladinske kategorije okupljale svekolike tehničke i fizičke potencijale. Utoliko je ovaj domet Hajduka senzacionalan u konkurenciji klubova koji su u tom pogledu druga (materijalna i ina) galaksija.
No, kako u Manchesteru, tako i u Splitu, znaju da juniorski rezultat ovakve razine ima niz plusova, prije svega motivacijskih za školu nogometa, ali da mu je (uvjetno rečeno) minus da to ne znači kako su svi igrači iz jedne uspješne momčadi predodređeni za uspjeh u profesionalnom nogometu. Ovaj doseg skreće pažnju na njih, ali je ključno što će se u selekcijskom procesu dogoditi s njima nakon završetka juniorskog staža. Konkretno, Hajduk je klub koji “ganja” rezultat jer je to logično za jedan od dva najveća kluba u državi.
Svima puna usta
Kad se juri rezultat, onda je iluzorno očekivati dovoljno prostora za mlade, odnosno, strpljenja da se pomiri teret njihova razvoja i potreba za rezultatima.
Sve ovisi, naravno, o vodstvu kluba i njihovoj strategiji, te koliko su snažni i dosljedni u provođenju ideje “ulog u mlade i patnja dok kvalitativno ne iskorače”.
U Hrvatskoj su svima puna usta mladih dok ne zagrmi okruženje zbog lošijih natjecateljskih ishoda. U Hrvatskoj često oni koji promiču takvu ideju uključivanja mladih zapravo maskiraju financijsku neimaštinu da bi dovodili iskusnije igrače...
U Hrvatskoj, nažalost, još nema ni šire stručne rasprave, a kamoli nacrta neke vizije kako na najbezbolniji način uključivati što više mladih seniora u natjecateljski proces (bez njega nema iskoraka). Štoviše, u HR nogometu struka uglavnom (čast izuzecima, hrabrijima i logičnijima) selekcijski ide linijom manjeg otpora, pa radi dvije velike prepreke mladima.
Dvije prepreke
Prvo je da se povinuju klupskim upravama i laičkim pristupima u ime trke za rezultatom, te zadržavanje svoje pozicije. Drugo je da si ne preuzimaju osnovnu odgovornost, a to je da procijene na vrijeme (i prije kraja juniorske dobi) tko je potencijal, te slijedom toga s klubom strategijski ih uključuju u natjecateljski proces i postupni rast. I tada će se griješiti, ali bit će puno manje “nestanka” nadarenih juniora, krivih procjena o igračima koji su se “snagom sudbine i poklapanja stvari” dokazali negdje drugdje.