Utakmica Hajduka u Varaždinu bila je slaba. No, da postane pobjednička prelomio je njihov čovjek odluke. Marko Livaja postigao je dva pogotka, ali za poznavatelja igre jasno je da to nisu obična dva pogotka. Netko će reći da je Varaždinov golman Oliver Zelenika kod prvog pogotka ostao ukopan i olakšao Livaji realizaciju. Zbilja je baš obrnuta. Livajina realizacija je bila takve suptilnosti, leđima okrenut golu, primitak lopte i u trenu, uz poluokret, snažan šut iz koljena, da golman nema šanse prepoznati smjer lopte. Drugi gol je tehnički nešto lakši, ali je još jedna doza lucidnosti realizacije, potkopavanje lopte pred golmanom u padu.
Što je značajka oba gola? Prije svega to što Livaja u razvoju akcije prepoznaje trenutak kada brzo mora napasti prazan prostor, te time preduhitri braniče. Kod prvog gola je veći dio sam pripremio, ali kod drugog je ključan, uz njegov ulaz u prostor, Krovinovićev top završni pas.
Za mnoge, čak i trenere, to može poslužiti kao priručnik na temu što je najvažnije u nogometu. Momčad može slabo odigrati utakmice, ali kad imate tehničko-taktičke znalce, suptilne igrače, čija razmišljanja igre nisu prosječna, tada se može utakmica prelomiti u vlastitu korist...
No, vratimo se Livaji. Kako se može objasniti ova senzacionalna statistika koju Hajdukov lider iskazuje od veljače prošle godine u HNL-u? U 60 utakmica čak 42 pogotka i 20 asistencija, praktično jedan osobni pečat na svakoj utakmici...
Lider djelom
Krenimo od korijena. Marko Livaja je prije 12 godina, kao 17-godišnjak otišao u Inter Milano. Rođeni Splićanin, na pragu seniora Hajduka, kako ukazuju i neki drugi primjeri, ostaje emotivno neispunjen dok ne doživi etabliranje na Poljudu. Livaja je u idućih 10,5 godina živio nomadskim nogometnim životom. Promijenio je osam adresa, uz Inter, bio je u Luganu, Ceseni, Atalanti, Rubinu, Empoliju, Las Palmasu i AEK-u. Logično je da su to bile kraće dionice, osim u Bergamu, gdje se zadržao godinu i pol, odnosno u AEK-u, gdje je najduže trajao, dvije i pol godine. Tamo su mu i učinci bili najbolji jer je u 145 utakmica postigao 40 golova uz 28 asistencija. U AEK-u je najviše i igrao, u prosjeku 75 minuta po utakmici, kudikamo više nego u Bergamu (46,2) i Las Palmasu (59). U Ateni je i proslavio svoj prvi trofej karijere, naslov prvaka Grčke. Na tom putu od skoro 11 godina moglo bi se kazati da se u Grčkoj prepoznao iskorak zrelosti momka, koji je u karijeri znao imati “žutih minuta” koje su mu remetile kvalitetna napredovanja. Posljedica toga su bile česte mjene klubova. Sasvim je izvjesno da je tom iskoraku doprinijela emotivna ravnoteža koju čovjek dostigne u stabilnoj vezi, te doživljaju roditeljske sreće. To će imati možda i presudne utjecaje na ono što se sada s Livajom događa u HNL-u...
Deset i pol godina od odlaska Livaja se vratio tamo gdje je počeo. Kući. Dočekan je srdačno, ali to je bilo ništa prema onom što je Livaja svojim igrama izazvao na Hajdukovoj planeti. Poklopile su im se stvari i hajdukovci su u njemu prepoznali igrača i tihog ali djelom snažnog lidera, koji ih može povesti, vratiti prema trofejnim visinama. Bilo je i drugih važnih igrača koji su se vratili, pa nisu imali takav boom. Zašto je Livaja posebniji? Prva i osnovna stvar je kvaliteta igrača. Na tom temelju su svi ti pogoci, asistencije, driblinzi, pobjede i, naposljetku, prvi trofej nakon devet godina suše. Livaja je poseban talent, tehnički izvrstan, ali i igrač kojeg se pogrešno gdjegod doživljava “težim” jer mu takav zna biti govor tijela. No, pogledajte dva pogotka Varaždinu i trenutak kada eksplozivnom reakcijom napadne prostor i pobjegne suparniku. Fizički je moćan, pogotovo u manjem prostoru. No, uz te potencijale, Livajina posebnost definirana je onime što imate ili nemate, a to je instinkt. Trenutak kada u trenu odlučite što ćete učiniti i time prevarite suparnika ili izvojevate prednost u akciji. Kao u ova dva slučaja u Varaždinu, čisto kao primjer...
Dobitna sinergija
No, ni to sve ne bi bilo dovoljno za ovu razinu Livajine učinkovitosti i status ikone. Njegovoj uspješnosti, posljedično i obožavanosti kod navijača, ključni doprinos uokvirila je upravo emotivna narav. Livaja se osjeća svoj na svome i uživa u činjenici da toliko uveseljava navijače Hajduka. Rekli bismo, osjeća se ispunjeno u klubu svog života, 12 godina nakon što je otišao. U Europi je stekao ogromna iskustva, odradio je sve svoje procese “odrastanja” i sada ih zajedno sa svojim talentom kapitalizira u HNL-u. Činjenica da ga domaće okruženje tako voli zapravo je duševna hrana tom emotivcu i temelj na kojem i u slabijim mu danima iskazuje visoku produktivnost. Je li prvo talent i njegovi osjećaji sreće izazvalo taj status ili je taj status kod navijača inicirao da Livaja igra učinkovito te neviđenom lakoćom zabija u Hrvatskoj?
Tko će ga znati, ostaje činjenica da ta sinergija daje odlične rezultate. No, definitivno je da igrač kojem uspijeva većina onog što zamisli na terenu to ne bi mogao da se ne osjeća sretan i ispunjen. Ujedno je to i pokazatelj zašto nekad mnogi talenti ne pokažu najbolje od sebe jer igrač bez podrške i povjerenja u kontinuitetu nema preduvjeta da to učini. Emocije su jako važan faktor ama baš svakom nogometašu, a još i više posebnim talentima...