Nakon nedjelje Ivan Leko ponosno može proći Splitom. Prošetati se gradom kao pobjednik. Težak je Split za dokazivanje domaćem čovjeku. Uz sav respekt prema stranim trenerima, ali kada se rodiš u Splitu, igraš za Hajduk, a potom i postaneš trener omiljenog ti kluba, shvatiš koliko su zahtjevne uloge. U jednom trenutku si kralj, u drugom totalna neznalica. Nema sredine u navijačkom doživljaju. Ne postoji ona realnost koju je Leko isticao nakon poraza od Istre i Gorice.

- Niti smo bili tako dobri kada smo nizali pobjede, niti smo toliko loši s dva poraza - govorio je Leko i pozivao se na realnost trenutka.

Ali rijetke realnost zanima, jer rezultat je mjerilo uspješnosti. Shvatio je to i Leko koji je u nešto više od sedam mjeseci "zavrtio" krug. Krajem veljače doživio je teški debakl u Maksimiru, a ovog tjedna bi svatko htio biti Ivan Leko. Ali trebalo je proći sedam mjeseci, od debakla i kalvarije do liderske pozicije.

Četvorka kojom je ispraćen iz Maksimira zadnje nedjelje u veljači zaslužila je takav epitet. Kao da nije dovoljno reći "debakl", pa ga još treba kititi epitetom "teški". Ali Hajduk je izgledao toliko izgubljeno u tom derbiju da je dojam bio lošiji od rezultata. Međutim, sedam mjeseci kasnije, prve nedjelje u listopadu Leko je dovršio prvu fazu svoje trenerske metamorfoze u Hajduku. Zaključio je proces preobrazbe vlastite ideje.

Odustajanje od 3-5-2

Od sustava s tri u zadnjoj liniji, pomalo naivnog pogleda na otvoreni nogomet nadmetanja, došao je do kontrolirane izvedbe gdje je protivnika limitirao na dva-tri mlaka pokušaja. Od onog "bombardiranja" u veljači, do pobjede u čvrstoj, discipliniranoj utakmici složenoj na rezultat. Lekin proces je trajao, ali je donio rezultat. I nije iznenadio, jer svoju je namjeru jasno izrekao u najavi.

- Mi ne igramo za posjed, igramo za golove i asistencije - kazao je pred Dinamo.

U veljači je momčad postavio u 3-4-2-1, stoperske uloge ponudio Ferru, Vuškoviću i Melnjaku, na vratima je bio Sentić, na bokovima Lovrencsics i Anello. Sastav koji više nikada nije zaigrao zajedno.

Obrana je postala ključ Lekinog Hajduka na isteku prošle, ali nastavila se i u stvaranju ekipe za novu sezonu

Premda je još od početka sezone, u prethodnih mjesec dana, imao problem s adaptacijom momčadi na promjenu sustava, nastavio je inzistirati. Koliko god izgledalo čudno, ali istina je nepobitna, Leki je trebao maksimirski debakl da mu promijeni stav. Najlošija utakmica Bijelih u njegovom mandatu bio je taj zagrebački derbi, ali sedam mjeseci kasnije najzreliju piše ponovno u derbiju. Što se dogodilo od veljače do listopada?

Leko je tri dana nakon 0:4 s Dinamom imao utakmicu koja je potpuno usmjeravala sezonu. U Gradskom vrtu je imao Kup ogled s Osijekom. U priči "što bi bilo da je bilo", svi su scenariji bili mogući, sve opcije u igri. Ali Leko je shvatio poruku koju mu je univerzum poslao u Maksimiru. Prvi korak bio je povratak sustava, uzeo je 4-2-3-1 kao svoju prepoznatljivost, a igru s tri stopera prekrižio za sva vremena.

- Nećete sa mnom više u Hajduku gledati 3-5-2. U nekom drugom klubu vjerojatno, ali u Hajduku sigurno ne - naglasio je i prije prošlonedjeljnog Dinama.

Strpljivi nogomet

Nakon Maksimira promijenio je i vratara. Jedina velika promjena u igračkom kadru slijedila je na vratima, umjesto Sentića "jedinicu" je dobio Lučić. Odustajanjem od formacije 3-4-2-1 vratio je igrače na prirodne pozicije i krenuo s trećom fazom, učvršćivanjem obrane.

Trebalo je proći mjesec dana da pronađe dva stopera za konstantu. U prvi plan su izbili Awaziem i Borevković, Hajduk s njima nije primio pogodak u zadnjih mjesec i pol sezone. Osam utakmica bez pogotka ukazivali su na Lekinu primarnu ideju. Obrana je postala ključ Lekinog Hajduka na isteku prošle, ali nastavila se i u stvaranju ekipe za novu sezonu.

Promijenio je "figure", ali raspored je ostao isti. Ambicija također, jer Hajduk danas ima najčvršću obranu lige s pet primljenih pogodaka. Usporedno s trećom fazom, Leko je stvarao momčad koja igra na rezultat. Pragmatičan kakav već jest, Leko je shvatio gdje su problemi. Što je najvažnije, još uvijek na vrijeme.

Kreirao je momčad koja ne "umire" u nogometnoj ljepoti, posložio je ekipu koja je i krajem proljeća igrala strpljivi nogomet u kojem jedna lopta stvara razliku. Tim je modelom prošao Belupo u polufinalu Kupa, tako je lomio i ostale suparnike. Snažnom obranom i napadom orijentiranim na individualnu klasu. U tom je ritmu nastavio u aktualnom prvenstvu.

Dokazivanje ne prestaje

Jasno, naišao je i na probleme, a najveći je svakako bio golgeterski post Livaje. Je li Hajduk previše oslonjen na Livaju, pitanje je koje se ponavlja već treću sezonu zaredom, ali nakon ukazanja Sahitija, može i Leko malo predahnuti. Nije još završio posao, ali dobio je vrijeme.

- Sahiti je zaslužio da ga Bog pogleda.

Kada igrač riješi dva susreta zaredom, onda samopouzdanje raste do neba, a pritom je Leko na najboljem putu da Livaju oslobodi tereta zvanog "sve moraš sam"

Lekina je sintagma već postala prepoznatljiva. Bog nas je pogledao, izreka je kojom često sugerira da je pomalo i sreća bila na strani Hajduka. Jer kad te Bog pogleda, stigla je nagrada za rad i trud, a da bi se do nagrade došlo, treba imati i sreće.

Leko nije imao Sahitija dva mjeseca prošlog proljeća. U danima odluke gdje se lomila sezona, Sahiti je bio "out". Vratio se u kratkoj epizodi krajem travnja i onda opet ugasio. Pet mjeseci trajalo je njegovo i Lekino traženje, ali vrijedilo je čekati.

Sahiti je bio posljednja, pokazalo se, najvažnija stepenica Lekine transformacije. Zadnja, kao jagoda na torti. Kada igrač riješi dva susreta zaredom, onda samopouzdanje raste do neba, a pritom je Leko na najboljem putu da Livaju oslobodi tereta zvanog "sve moraš sam". Zato je peta stepenica važna kao i prethodne četiri. Ali tu nije kraj, jer dokazivanje ne prestaje. Leko je napravio metamorfozu trenerske ideje, ali zadatak još nije obavljen. Najveći izazovi tek dolaze, jer što si bolji, podižeš letvicu očekivanja.