Remijem u Šibeniku izgubio je Hajduk dva važna boda u utrci za naslovom. Koliko bitna pokazat će vrijeme, odnosno rezultati konkurenata u bliskoj budućnosti i jasno, shodno tome i poredak na tablici. Osam bodova su ispustili Bijeli u posljednja tri gostovanja što definitivno nije šampionski ritam. S tom konstatacijom slaže se i Mario Cvitanović, nekoć trener Dinama, a danas TV komentator na nacionalnoj razini.
"Nije učinak za šampionski ritam, ali idemo krenuti od početka. Kakvi su ciljevi postavljeni pred Dambrauskasa i njegovu momčad pred početak sezone? Drugo je pitanje je li roster adekvatan tim ciljevima", kazao je Cvitanović.
Ciljevi su od starta bili jasni. Ulazak u europsku jesen, te borba za dva oba trofeja u HR nogometu. Europa je krajem kolovoza prekrižena kao ambicija, a ostala su dva domaća "borbena kolosijeka".
"Ne znam na kojoj su osnovi postavljeni domaći ciljevi. Na početku sezone Hajduk je izgubio Superkup, a potom i prvenstvenu utakmicu protiv Dinama. Obje doduše u Maksimiru, ali iz tih susreta je bilo vidljivo da je zagrebačka momčad trenutno kvalitetnija. Ne znam kako je Hajduk formirao roster s kojim je mislio igrati Europu. Dinamo se na početku sezone pokazao kao momčad koja ima puno veću širinu kadra. Ne znam zašto bi netko Dambrauskasu s ovim kadrom postavio cilj da mora biti bolji od Dinama", zapitao se Cvitanović.
Kako god, nakon remija na Šubićevcu u Splitu među navijačima vlada ozračje u kojem se stalno postavlja pitanje "može li Dambrauskas podići momčad". Navijači su dojma da je Dambrauskas podbacio, stoga je logičan upit je li Litavac razočarao na početku sezone.
"Neću reći da je razočarao, jer imao je Hajduk jako dobrih izdanja. Svi se hvataju utakmice s Vitorijom na Poljudu. Istina, Hajduk je bio na razini, ali isto tako je dobra bila i utakmica s Belupom. Neću kazati da su sve utakmice bile loše ili da me Dambrauskas razočarao. Može se za trenera postaviti pitanje zašto Hajduk igra pola sata u Superkupu na visokoj razini, a ne može u takvom ritmu pariti ostatak utakmice. Zašto ne igra ostale dvoboje kao drugo poluvrijeme splitskog susreta s Vitorijom. To su pitanja za trenera, ali opet naglašavam, neću kazati da je razočarao."
Prije godinu dana s Cvitanovićem smo vodili diskusiju oko igre Hajduka. Konstatacija je tada bila "previše ovise o Livaji". Godinu dana poslije slično je evidentna.
"Čak ne bih rekao da je sličnost, već je situacija gotovo ista. Analizirajući utakmicu sa Šibenikom dođemo do konstatacija da su Livaja i Mlakar igrali, a ostali suigrači participirali u toj utakmici. Primarno je sve bilo fokusirano na Livaju, Njegove asistencije su otvarale prostor za Mlakara, slovenskom špicu pružale prigodu da napada dubinu. Livaja, Livaja i Livaja. Stalno imao istu priču. Ali, Hajduk ne može egzistirati samo s Livajom, a tražiti najviši doseg."
Jasno je, moraju i ostali povući, dati svoj doprinos. Prije svega ofenzivni igrači.
"Krovinović, Sahiti i Biuk nemaju pogotka u HNL-u. Tri ofenzivca bez zgoditka u sedam utakmica sezone. Uz to, sva trojica su po statistici na približno jednom udarcu u okvir po utakmici. Premalo da bi imali značajniji učinak. Ne znam pritom ima li Krovinović zadaću trenera da se spušta po loptu, da bude daleko od suparničkih vrata, jer koliko se sjećam Krovinović je po svojim tehničkim sposobnostima doveden da bude "desetka". Da bude opasan prema suparničkim vratima. Ali, primjerice u Šibeniku nema ni njegove ključne lopte. Sve lopte traže Livaju i onda je Livaja razigravač."
Sve je to Cvitanović ispričao, iznio sve detalje igre kako bi pokazao koliko je Hajduk u ofenzivnom segmentu fokusiran samo na Livaju. Dolazi li takav stile igre iz postavki trenera ili su ostali igrači shvatili da je najbolje odgovornost prebaciti na prvog golgetera kluba, pitanje je više retoričkog karaktera. Ali, odgovornost nije retorička. Dambrauskas je nakon Šibenika sam potaknuo priču s izjavom "ja preuzimam odgovornost".
"Što to znači da trener preuzima odgovornost? Moram priznati, zvuči kao floskula. Kao kada igrači kažu "žao nam je, bit će bolje drugi put". Kad dolazi taj drugi put, to se odmah upitam. Odgovornost trenera je neupitno na prvom mjestu, zatim dolaze igrači i sportski direktor."
Kada razgovaramo o odgovornosti trenera, pamte se neka bivša vremena kada su treneri Hajduka gubili posao nakon jednog ili dva remija, a da ne spominjemo poraze u seriji.
"Sportski direktor je taj koji stoji iza izbora trenera. Njegova je procjena bila pri dolasku određenog stratega, tako i prilikom odlaska. Svi oni treneri koji misle da su prebrzo ili neutemeljeno smijenjeni, možda bi zaista bili bolje sreće da su iza sebe imali sportskog direktora s čvrstim stavom. To je jedino što se realno može kazati. Kao što se o svakom treneru može razgovarati, ali na osnovi rezultata u određenom razdoblju. Šest mjeseci, godinu dana, dvije... To su pitanja za sportskog direktora koji mora procijeniti ispunjava li trener ciljeve."
Nema spora, Hajduk je u raskoraku rezultata i ambicija. Rezultat ne prati ambiciju ili su možda ciljevi previsoko postavljeni s obzirom na kadar s kojim se raspolaže. Ali, još jedan detalj također zabrinjava.
"Ono što je isključiva domena trenera jest igra. Hajduk nema prepoznatljivu igru, to je ono što Dambrauskas nije uspio izgraditi. Prošle godine smo pričali, ako je Hajduk bazirao igru na posjedu, na visokom izlasku, onda stoperi moraju biti brzi i kvalitetni u igri "jedan na jedan". Prošle sezone to Hajduk nije imao, zato su se događali propusti. Ove sezone su dovedena dva nova stopera upravo da bi se poboljšao taj segment. Ali, prema naprijed 80 % igre fokusirano je na Livaju. Zato u konačnici, Hajduk se ne treba baviti pitanjima kako igra konkurencija. Treba se baviti izgradnjom svoje igre, da se s Livaje skine teret u kreativnom dijelu. Mora početi djelovati momčad, u godinu dana gotovo ništa se nije promijenilo."