Hajdukova obitelj oprašta se od Marija Ćutuka (63), prvotimca Bijelih (odigrao je 42 utakmice), ali i igrač Zadra, Osijeka, banjolučkog Borca, Splita i Posušja, koji je po završetku igračke karijere bio trener niza klubova. Jednom prilikom, jer je tri puta bio pomoćnik trenera prve momčadi "bijelih" doživio je čast voditi Hajduka i to protiv Zagreba u Splitu 25. kolovoza 2007. (2:1).
Mario je bio, kako se to kaže, ansambl igrač, znači igrač kolektiva, uglavnom u obrani. Povučen, tih, nenametljiv, vrlo omiljen među suigračima, nikad nije pravio probleme, bio je baš discipliniran.
U isto vrijeme s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća bijeli dres uz Marija nosio je i njegov stariji brat Vlado. A trener u to vrijeme Ante Mladinić, kad god bi se naljutio, prijetio je prvotimcima, figurativno: "Ja ću nekome morati otkinuti glavu", što je značilo udaljiti ga iz prvog sastava. Svi su znali da će tim prijetnjama biti pogođeni Ćutuci, jer je treneru bilo najlakše njih kazniti, bez obzira na to što to nisu zaslužili niti jednim svojim gestom.
Prerani Ćutukov odlazak rastužio je i njegovog vršnjaka Ivana Pudara.
- Kako je tiho živio, tako je tiho i otišao, rastužio me Marijov odlazak kao malo što - rekao je Pudar za Slobodnu Dalmaciju.
Nije mu bio samo vršnjak, već i suigrač i pomoćnik u stožeru. Prijatelj.
- Mario je trenirao juniore, a ja kadete, sjećam se dobro jednom zgodom da smo bili na turniru u Istri, u Poreču zajedno i da smo pričali otvoreno o svojim željama. Bio mu je san postati trener Hajduka, uostalom i ja sam taj san živio, bili smo motivirani mladi stručnjaci koji su toliko davali od sebe da uspijemo, sanjali uspjeh i nizali trofeje kao treneri mlađih uzrasta...
- Prethodno smo bili i suigrači, u juniorima i u prvoj momčadi, bili su to dani prelaska sa Starog placa u Poljud, doba kad sam ja dobio priliku protiv Hamburgera, a Mario je već zaigrao prije mene, jednom protiv Napretka, bila je to prva prvenstvena utakmica u Poljudu. Bio je miran, tih, ali nadasve dobar čovjek i pravi prijatelj. Nije bio nametljiv, riječi si katkad iz njega morao čupati, držao je sve duboko u sebi. Bio je ozbiljan, stručan i čekao je svoju priliku. Da, šansa mu je bila obećana, računalo se ozbiljno na njega, ali na kraju je ispalo da je vodio Hajduk samo u tom jednom susretu, nakon što su mene smijenili poslije utakmice sa Sampdorijom u Splitu, pa dok su čekali da dođe Sergije Krešić, za revanš protiv Sampdorije. Mario Ćutuk je vodio tu jednu između, protiv Zagreba i pobijedio sa 2:1...
Nastavio je:
- Upadali smo skupa u prvu momčad, zajedno s Vulićem, Šeparovićem, Vujčićem... A kasnije u Akademiji, on je vodio generaciju rođenu 1980., Andrića, Radeljića, Matu Bilića, Piriju, a ja kadete gdje su bili Srna, Carević. Rasli smo skupa... Mario Ćutuk je bio uvijek onaj mali, pristojni, a takvi ne prolaze najbolje. Nije bio berekin. Nisi s njim mogao ni na karte zaigrat, ni na fliper, bio je stalno mislima u nogometu. Bio je preozbiljan, pravi profesionalac.
Zaključio je:
- Strašno žalim za njim jer je bio dobar čovjek iznad svega, to se lako kaže u času smrti, ali Mario je baš bio duša od čovjeka i kvalitetan stručnjak. Bolest ga je udaljila od mene i bilo kakve komunikacije u posljednje vrijeme. Znao sam da nije dobro, ali uvijek te ovako ružne vijesti iznenade i duboko rastuže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....