Postoje odlični i dokazani igrači, koji su iz nekog teško objašnjivog razloga kompletnu karijeru pod određenom sumnjom. Jedan od takvih je i Duje Čop (33). Bio je najbolji strijelac HNL-a, dvije sezone najbolji strijelac Dinama, nosio je dres Vatrenih 14 puta, imao i dobre inozemne epizode, ali kod nas nikad nije dobio priznanje koje je igrama i karijerom zaslužio.
U prvom dijelu intervjua objasnio je što je za njega značio hat-trick, kakav je trener Silvijo Čabraja te kako je u Maksimiru od klinca postao muškarac. Dotaknuo se i epizode na Poljudu:
Čop je već s nepunih 18 godina kao nada Hajduka odlučio dići sidro i otići u inozemstvo.
- Za Hajduk sam debitirao sa 17 godina i mjesec dana, te postao u to vrijeme najmlađi strijelac kluba u povijesti. Međutim, bio sam u drugom planu, daleko od udarne postave. A ja nestrpljiv. K tome, u Hajduku su u to vrijeme bile stalne turbulencije, a mladi igrači teško su se probijali. Nije tada još nitko shvaćao kakav je biznis s mladim igračima i da ih treba što prije lansirati u momčad. Meni se pojavila šansa da igram za portugalski Nacional, a to je bio klub u to vrijeme jako poznat po guranju mladih igrača. Kad sam došao Nacional je bio odmah iza najveće trojke portugalskog nogometa - Porto, Benfica i Sporting. Kupovali su mlade iz cijelog svijeta, njihov projekt s mladim igračima u to doba je bio fenomenalan. Nažalost, ja punih sedam mjeseci nisam mogao igrati jer mi Hajduk nije želio dati papire, premda nismo ni imali ugovor. Cijeli slučaj završio je na FIFA-i, a čim sam dobio pravo nastupa odmah sam bio u udarnoj postavi.
I već na ljeto ste napustili Nacional i vratili se u Hajduk?
- Vidio sam da neću biti starter, a ja i dalje nestrpljiv. Malo je igrača s 18 godina u to doba uopće i igralo portugalsku ligu, ali tko bi to meni objasnio? Odlučio sam da ne želim čekati i vratio sam se u Hajduk, u kojem su mi rekli da ću puno igrati.
Isprva nije baš bilo tako?
- Iako sam imao 19 godina, dosta sam toga prošao, ali realno sam bio premlad da bih mogao nositi Hajduk. U svlačionici je bilo puno sjajnih igrača. No, u travnju i svibnju došao sam na svoje, zabio, mislim, pet golova, a splitski novinari su me dvaput uzastopno proglasili igračem mjeseca. Dobio sam i poziv za U-21 reprezentaciju, sve se činilo idilično. No, ispalo je da nije bilo tako...
Hajduk vas je prekrižio. Zašto?
- Tada je počela era predsjednika Hrvoja Maleša, bilo je otpisano nas nekoliko igrača. Čak pet Hajdukovih igrača bilo je u udarnoj postavi mlade reprezentacije, a dvojica su bila na klupi. Tu su osim mene bili još Lendrić, Trebotić, Jozinović, Tičinović, Jonjić... Imao sam ugovor na tri godine, ali rečeno mi je da idem, da me ne trebaju i da imam slobodne papire.
Šok?
- Potpuni! Preispitivao sam sebe toliko puta, tražio razloge i uzroke, ali uzalud. Igrao sam dobro, bio jako mlad, nisam imao nikakav incident...
Čini nam se nemoguće da Hajduk za vas nije tražio odštetu?
- Danas je to tako, ne znam koliko danas vrijedi Hajdukov mladi reprezentativac, ali recimo da su me rutinski mogli prodati za nekoliko stotina tisuća eura. Opet, nije u meni bilo ni gorčine, pa ni ljutnje. Nisam takav tip, samo sam gledao naprijed i tražio prostor da dokažem svima, pa i sebi, da vrijedim. Kako god, otišao sam u Split, u kojem je Nenad Pralija bio sportski direktor. Split je na kraju ispao sjajna priča. Bila je to momčad uglavnom sastavljena od “otpisanih” igrača. A držali smo i jedan Fulham u velikom problemu, u Dugopolju smo čak i propustili priliku izbaciti ih.
Prvi dio intervjua pročitajte OVDJE.