Nikola Kalinić nogometaš je impresivne karijere i moćnih klubova, odlučan da nakon nevjerojatne serije svakojakih pehova napravi velike stvari u svom Hajduku. U razgovoru za SN progovorio je o brojnim temama, ali i velikom iskustvu i karijeri koju je ostvario i izvan Hrvatske.
Od Solina do Madrida, protegla se karijera Nikole Kalinića...
- I dalje, do Blackburna i Dnjipropetrovska. Nisu moji roditelji imali za kruh, teško smo živjeli, a danas imam sve. I sve sam napravio radom. U šest sati ujutro sam kao dijete išao autobusom iz Solina u Split, ostavili bi me na autobusnoj stanici kod kazališta, pa sam pješke išao do Poljuda na trening. Nisam imao ni ugovor, nitko me nije gledao na utakmicama, nisu mi roditelji stvarali nikakav pritisak. Možda sam zato i uspio. Treba djecu pustiti da idu svojim putem, ne stvarati im presing.
Ispričat će Kalinić i još jedan detalj jer dobro se sjeća u kakvoj je neimaštini tada živio.
- Imao sam jedne tenisice i jednu trenirku za cijelu godinu. Ali, naučiš se raditi, naučiš se boriti. Današnja djeca imaju menadžere, imaju primanja od rane dobi. Znaju da imaju sigurnost. Nije isto biti onaj što ima u kući pun frižider i biti u poziciji mladog igrača koji dolazi doma i nema ničega. Znate gdje je granica kada se trče suhi treninzi? Kada znaš u glavi da imaš sve, onda u trenutku kada ti je teško - staneš. Onaj koji nema sigurnost, taj trče i dalje. Ja sam stalno trčao. Kod mene u kući je ljeti bilo “plus 50”, a zimi “minus 10”. Ni vode za tuširati se. Ali, zato danas imam sve.
Gdje je bilo najteže u karijeri?
- Nigdje mi nije bilo teško, ali ipak mislim da mi je Blackburn bio pogreška. Htio sam pošto-poto u Englesku, iako sam mogao u Nizozemsku i Njemačku. Tko mi je mogao reći da ne idem na Otok kada sam tako zacrtao. U Blackburnu me dočekao teški nogomet. Igralo se na duge lopte, a čuvali su me igrači poput Vidića, Ferdinanda, Terryja, Bane Ivanovića, koji su tada bili u naponu snage. Došao sam s 21. godinom u Englesku, a mogao sam se nazabijati golova u slabijim ligama.
Slijedio je 2011. prelazak u Dnjipro, a četiri godine kasnije iz Dnjipra u Fiorentinu.
- Odlične dane sam proveo u Dnjipru, igrao i finale Europske lige. Onda sam prešao u Fiorentinu, gdje me u početku nisu doživjeli. Platili su me pet milijuna eura, a pitali su ma na dolasku “kakav si tip igrača”. S tri gola Interu na San Siru u pobjedi 4:1 pokazao sam im kakav sam tip igrača. U Violama sam igrao s Marcom Alonsom, Chiesom, Iličićem. Bernardeschijem. Fantastičnu momčad smo imali. Trener je bio Paulo Sousa. I danas se čujemo. Ostavio je najdublji trag na moju karijeru.
Nakon Fiorentine slijedio je Milan u teškom, tranzicijskom razdoblju.
- Počeo je Montella, pa došao Gattuso. Prvu godinu velika konfuzija. Patio je rezultat, a gazde ne trpe i sve se brzo mijenja.
Iz Milana nakon godinu dana preselili ste kod Simeonea u Madrid. Dojam je da i Leko ima nešto od prepoznatljivog stila Simeonea. Ni Leko ne gleda utakmicu s klupe, nego cijelo vrijeme vodi utakmicu s nogu.
- Nemam ja problema s radom, vidio sam kako to Leko radi s Clubom Bruggeom, protiv kojeg smo s Atleticom igrali u Ligi prvaka. Kod Mislava Karoglana sam bio ozlijeđen, pa ne mogu komentirati njegov način vođenja, ali ovo što vidim, Leko je bitno drukčiji. Trener koji energijom pokreće momčad.
Je li igra Hajduka dosad previše ovisila o Livaji?
- Najbolji je igrač HNL-a, Livaja je šlag na torti cijele igre Hajduka, ali ipak imamo mi igrača koji trče, koji uklizavaju, centriraju, cijela momčad radi za njega. Svojom kvalitetom je daleko najbolji i najkompletniji u našoj ligi, ali svi rade. Nogomet ide od vratara preko beka, stopera, zadnjeg veznog... Svi rade jer da svi ne rade svoj posao, ne bi ni Livaja mogao biti taj egzekutor koji završava posao.
S kojim ste igračem takve klase igrali u karijeri?
- Niko Kranjčar je bio sličan profil igrača, Cernat također. Rumunj je bio sjajan igrač. S Cernatom sam samo trčao, znao sam da ako idem pet puta, šesti put ću dobiti “balun”. Tako je i s Livajom. Nije slučajno da su od moja tri gola dva bila s potpisom njegove asistencije. Samo da malo uhvatim ritam, bit ćemo mi odličan tandem - kazao je Kalinić i još jednom naglasio:
- Bitno mi je da budemo ekipa, da smo gladni, da želimo više. Osvojio sam Kup i drugo mjesto prošle sezone. U redu, i koliko godina ćemo sad slaviti što smo osvojili Kup? To je prošlost, treba uvijek htjeti više, jedino tako možemo napredovati.
Na kraju cijele priče, gotovo svi su preduvjeti ispunjeni, ali ne može nitko ništa obećati.
- Imamo sve, ali nemamo još ništa. Obećanje? Ni Guardiola ne može obećati. U nogometu nema obećanja. Klub ide u dobrom smjeru, radi se odličan posao jer klub definitivno ide prema razinama gdje treba biti. Mladi? Tko im brani igrati? Sa 17,5 godina sam krenuo u prvu ekipu. Sa mnom su bili Tomo Erceg, Cimirotič, Kranjčar... Jednostavno je, možeš ili ne možeš. Išao sam godinu dana na posudbu i to sam držao ispravnim putem. Hajduk mora uvijek težiti najvišem i ako se misli igrati Europu, trebaju nam provjereni igrači koji donose bonus kvalitetu. Nijedan veliki klub ne razvija pet-šest mladih u prvih 11 ako nisu igrači koji stvaraju razliku. Ja sam s 20 godina davao 15 golova po sezoni, ali sam prihvaćao kritike. Mene može kritizirati tko hoće, ali sam sebi najveći kritičar. Zato i na proljeće očekujem prvo od sebe, a onda i od cijele momčadi, maksimalni doseg. Samo tako ćemo stići do cilja.