Od Gattusa i Tramezzanija se Hajdukovcima "povraćalo", ali imali su Livaju: Evo kako su stari lisci dobili najbolje od kapetana

Marko Livaja (32) je za Hajduk ono što je Kylian Mbappé za Real Madrid, što je Erling Haaland za Manchester City, što je Nikola Jokić za Denver ili Luka Dončić za Lakerse. Takav je njegov značaj i utjecaj za jednu momčad kao što je Hajduk. Pričamo doista o nemjerljivim vrijednostima za jedna kolektiv, ma koliko je Hajduk bez njega igrao dobro i efikasno, koliko god je ostalih 15-ak igrača za vrijeme njegova odsustva podiglo svoje mogućnosti i kapacitete. I toga je Gonzalo Garcia morao biti svjestan. Ili, mora biti svjestan.

Mora biti svjestan da je Livaja i dalje netko koga ostali suigrači na terenu prate. Slikovito rečeno, ako Livaja trči, onda moraju i ostali. On je i dalje taj motor, koliko mu god ne išlo ove sezone. Jasno, mora i Livaja biti svjestan nekih stvari. Mora priču sagledati iz više perspektiva. Gonzalo Garcia se, pak, činio kao čovjek visoke socijalne inteligencije i takav još uvijek djeluje. Ali, očito je negdje pogriješio u koracima odnosa s Livajom. A valjda je svjestan da mu je to jedan od ključnih preduvjeta za uspjeh.

Recimo, Livaja je posljednjih godina najbolji nogomet igrao pod Paolom Tramezzanijem i Gennarom Gattusom, dvojicom Talijana, iskusnih lisaca koji su kroz karijeru trenirali velik broj velikih igrača, poglavito se to odnosi na Gennara Gattusa. A i Livaja je veliki igrač, majstor kakav se jednom rodi. Takvi su u bilo kojem segmentu drugačiji od ostalih i mora im se tako i pristupiti. Na terenu znaju sve, ali s njima se mora biti oprezniji no što bi itko mogao misliti. A to je Gattuso znao. Znao je i Tramezzani. Posebno je zanimljiva ta Gattusova prošla sezona. Navijačima Hajduka povraćalo se, ali doslovno, od načina na koji su Bijeli igrali, ali su bili rezultatski uspješni, do posljednjeg kola u igri. Gattuso jest upropastio sve igrače Hajduka, ali je imao pravog Livaju, Livaju koji bi za njega napravio sve i u bilo koje doba dana. I posljedično je Hajduk imao rezultat. Imao ga je jer je Livaja bio pravi. I sam je nosio Bijele. A Gattuso je s njim uspostavio iskren odnos koji je počeo prije nego li je uopće stigao na Poljud. Sam je govorio da je s Livajom puno pričao individualno, a za uzvrat je dobio i javnu podršku kapetana kada mu je ona trebala. Slično je s kapetanom djelovao i Tramezzani i imao isti rezultat.

Od hrvatskih je stručnjaka to uspio dobiti Mislav Karoglan, dok je Ivan Leko pao jer je bio pre krut i tvrd u pristupu. Mekan je bio i Valdas Dambrauskas iako je i pod njim Livaja isporučivao, ali je na kraju pao izgubivši svlačionicu. Garciji nikako ne bi bilo dobro ući u problem s Livajom jer je povijest uspjeha Hajdukovih trenera pokazala da je možda i ključni preduvjet imati zadovoljnog i sretnog Livaju. On onda u potpunosti uživa, isporučuje i nosi Hajduk. Urugvajac je dobio sve druge igrače, ali s Livajom "šteka" i sada je to izbilo na površinu.

Uvijek je to nekakva vaga, je li bolje imati Livajinih 15 golova ili 15 od ostatka ekipe. Povijest pokazuje da je "sigurnije" dobiti pravog Livaju bez obzira što je na kraju rezultat bio uvijek isti. Pravi Livaja ipak garantira neki uspjeh, a do kojih granica ovisi o mnogo drugih faktora. Takav igrač za Hajduk ipak ima značenje i veće od samog igrača. Ali i on uz svu svoju čarobnost mora imati razumijevanja. I tako dolazimo do zaključka da genijalci u bilo čemu ipak nisu tako lagani za "ishendlati". Treba za to biti malo "namazan". Najbolje su s Livajom znali upravo takvi, stare lisičine Gattuso i Tramezzani.