Veličanstveni auditorij punog Poljuda i atmosfera velike utakmice zaslužili su bolju nogometnu predstavu Hajduka i Dinama. Kažemo predstavu nogometa, jer ovom prilikom je izrazita borbenost na obje strane nadjačala faktor igre i nadigravanja.
Objektivno rečeno, moglo se očekivati da će prvi derbi nakon niza godina koji natjecateljski usmjerava borbu za naslov prvaka biti opća težina za obje strane.
Hajduk je imao imperativ s dva pravca. Prvi, da ne smije ni pod koju cijenu izgubiti jer je to definitivan kraj nadanja za naslov prvaka. Drugi je da bi trebalo pobijediti kako bi se potpuno revitaliziralo te šanse. Valdas Dambrauskas je trener koji načelno gaji ofenzivniji nogomet i teži kombinatorici odnosno igri. No, on je i trener koji je pokazao da mu ta temeljna filozofija ipak nije zicer ako uvjeti utakmice (jačina suparnika i težina uloga) nalažu više opreza.
Upravo zbog činjenice da bi poraz bio težak udarac Hajduku odabrao je postavu bez Nikole Kalinića, jer s njime na špici i Livajom na polušpici ulazi u veće rizike. Nominalno je postavio formaciju u 4-2-3-1, ali ona je djelovala kao 4-1-4-1, obzirom da je Fossati bio korektor, a Grgić i Krovinović, uz Sahitija i Biuka, četvorka potpore za slobodnog strijelca Livaju. Taktički je, pogotovo u svjetlu agresivnosti momčadi u prvih pola sata, to izgledalo kao ofenzivna formacija. No, bilo je za očekivati da će jaki tempo Hajduka prije ili poslije splasnuti, pa su se nakon konkretnijeg izlaza Modrih iz defenzivnog bloka, kako Grgić tako i Krovinović morali više spustiti u svoje polje. Tako je posljedično kopnio pritisak domaćih na Dinamovu obranu.
Željko Kopić je opet optirao za igru s trojicom braniča, uz dva bočna Ristovskog i Bočkaja, koji su svi zajedno udarni dril domaćih u prvoj trećini utakmice branili kao petorica. Tek nakon tih pola sata su dinamovci podigli linije i počeli više napadati. Nije bila to neka velika dominacija, ali Modri su imali inicijativu, a u periodu od 40. minute do odmora imali su i dvije prigode. Šut Oršića glavom koji je završio na vratnici i šut Gojaka iz dobre pozicije pored gola. Sve u svemu bilo je to pretežno fajtersko nadmudrivanje dvije momčadi, bez značajnijih akcija koje bi dale smisao nečemu što se zove plan igre.
U drugom dijelu je Dambrauskas poslao na teren Vukovića umjesto (ozlijeđenog i nervoznog) Grgića, te Mlakara umjesto Biuka. Formacijski su tada Bijeli prešli na klasični 4-2-3-1, s Krovinovićem nešto više i bliže Livaji. Takva formacija djelovala je dodatno jalovije u završnoj trećini, gdje se sve svodilo na pojedinačne pokušaje i podosta improvizacije. Dinamo je postupno preuzimao konce igre u svoje ruke, ali je ovaj put imao indisponiranu ofenzivnu liniju. Ni Oršić niti Petković nisu se mogli značajnije izdignuti u borbi s domaćom obranom, dobrim dijelom i zato što su imali manjak potpore s bokova te uopće jasnije momčadske ideje ofenzive.
Izmjene na obje strane nisu bitno promijenile te odnose utakmice, koja je prioritetno bila intenzivna na planu borbenosti, ali razvodnjena na planu igre. Kako se išlo prema finišu, tako su se formacije odužile i bilo je nešto više prostora u sredini terena, ali akteri tog sektora nisu uspijevali stvoriti uvjete da napadačka akcija bude opasnija po vrlo koncentrirane i nabildane obrane. Zato je utakmica završila bez pogodaka i natjecateljskih promjena za obje momčadi.