Barcelona ima Pedrija i Gavija, a Dinamo ima Baturinu. Snježne pahulje lepršale su Maksimirom, a Martin terenom. Već treći put Dinamova desetka blistala je u Zagrebu protiv Hajduka, a nisu Bijeli izdvojen slučaj. Privilegij je u HNL-u gledati takvog igrača. Tko je pratio dvije desetke vidio je samo jednu - plavu.
Baturina je za nekoliko klasa nadmašio Filipa Krovinovića, kao i prvak doprvaka. Baturinina mapa kretanja po terenu žuti se i crveni sa svih strana, imao je 109 dodira s loptom, 88 posto točnih dodavanja, gol, asistenciju, tri ključna pasa, šest od sedam preciznih dugih lopti, pet driblinga, 11 od 15 osvojenih duela, fantastične kretnje, osjećaj za igru, defenzivan angažman i napadačku poduzetnost. Razigravao je ekipu ponekad modrićevski, vraćao se i otimao loptu perišićevski, “nacrtao” izvrsnu geometriju koja bi Dinamu donijela i više od četiri gola da je bio mirniji i koncentriraniji u završnici akcija. Davno je napisano da je Baturina igrač za kojeg će čuti Europa, a već danas igra nogomet zbog kojeg ga mora pratiti i Zlatko Dalić. Pokucao je na vrata A reprezentacije, pitanje je samo kad će mu ih otvoriti.
Zabio je u desetoj minuti kroz noge Capanu, asistirao dijagonalom Ivanušecu za treći pogodak Modrih, dao pas Ljubičiću kojeg je u kaznenom prostoru zaustavio Ferro, toliko puta palio je modru i gasio bijelu vatru, bio je “osmica” kakvu svaki trener želi. Iako igra s brojem deset, “osmica” je njegovo idealno mjesto. Mladić koji “guta” terena. Trkač i znalac. On i Ivanušec dali su najviše, a toliko je bilo dobrih.
Krovinović, kad bi i dobio loptu, odmah bi bio razoružan, za 83 minute skupio je 35 dodira s njom, imao jedan udarac kraj gola, dobio dva od šest duela. Kao i ostatak ekipe, a on je od onih koji imaju najveću odgovornost, blijed poput krede. Baturina i Krovinović, baš kao i Dinamo i Hajduk, nisu igrali na istoj frekvenciji.