Nenad Bjelica sve je odigrao logično, dok se protiv Borussije strateški povlačio u krilo vlastitom vrataru, spašavajući "preživjele" asove za nedjeljni derbi s Hajdukom. Nakon što je u prvim tjednima drugog mandata lansirao "plave" među kandidate za top 24 Lige prvaka, napunivši im usput blagajnu do vrha (s dvije pobjede i remijem zaradio gotovo pet milijuna eura), Bjelica se, pritisnut slabim rezultatima u nacionalnom prvenstvu, u hodu prestrojio i odlučio da je hrvatska liga majka svih bitaka. Pusti Borussiju, važan je Hajduk.

I tko bi zapravo mogao imati problema s takvom filozofijom?

Nezadovoljnika je sve više

E, pa čitatelj bi se mogao iznenaditi jer mnogo njih je nezadovoljno. Krenemo li iz svlačionice, saznat ćemo da trener ima sve brojniji "fan club" igrača koji bi mu rado uklizali s leđa otvorenim đonom. Izbačen iz momčadi, Mmaee je postao predvodnik protestne kolone, ali Marokanac nije usamljen, jer postoje igrači - od Moharramija, preko Hoxhe, do Pjace - koji se pitaju zašto ih trener ignorira, ili zbog čega osjeća potrebu baš na njima brusiti autoritet. Možete li, recimo, pomisliti koliko se Pjaca obradovao kada je u novinama pročitao Bjeličinu ocjenu da kod Dalića zapravo uopće nije trenirao te kako je zbog toga utakmicu s Rijekom odradio u leru? Ne morate niti zamišljati koliko se tom javnom srozavanju nogometaševa rejtinga poradovao Pjacin agent, a odnedavno je tu ulogu preuzeo Ivan Cvjetković.

Tko je upoznao "Tarzana", zna da on u menadžerskoj karijeri prakticira poslovati diskretno i bez buke, ali vjerojatno se sjeća i kako je kao igrač bio sinonim za neustrašivog tipa, napadačku kamikazu. E, pa taj je Cvjetković - prema riječima autentičnih svjedoka - morao odslušati neugodnu Bjeličinu litaniju ispred hotela Zonar nakon trenerskog seminara, a uoči utakmice Borussia vs Dinamo. Povod trenerovoj tiradi bio je Bruno Petković, može ili ne može, hoće li zaigrati prije ili tek nakon zimske stanke, ali svjedoci prenose da se Bjelica ukazao u onom izdanju u kojem ga sada već uredno viđamo dok čita bukvicu četvrtom sucu.

Jutarnji list je u četvrtak pokušao provjeriti informaciju kod Cvjetkovića, ali do zaključenja teksta on nije odgovorio. Problema s Bjelicom napokon imaju i navijači, premda oni objektivno nemaju krupan povod za dramatiziranje nad njegovim odlukama, jer dok ti je Petković na produženoj terapiji, a Mišić i Ademi hodočaste kod čuvene beogradske "doktorke Marijane", čudotvorke, a možda i nadriliječnice koja osmijehom i majčinskim dodirom zacjeljuje razvaljene mišiće, dotle nema smisla lamentirati zašto Dinamo igra tako ziheraški, umjesto da napadne Borussiju.

Iz perspektive potpisnika ovih redaka, Bjelica ne čini nikakav skandalozni "faux pas", jer, eto, nakrcava igrače u vlastiti šesnaesterac s nadom da bi možda, ako ih sreća pomazi, mogli neokrznuti izdržati 90 minuta njemačkog tepih-bombardiranja. Pokušao je, izgorio je, ali dinamovcu to ne odgovara. Treba odmah kazati da taj prosječni plavi "Joe Smith" ima pravo na ogorčenje: on nije navikao da njegova momčad u Maksimiru pasivno gleda kako je šibaju moćniji gosti. Zvučat će melodramatično, ali taj je dinamovac (s izumrlog Istoka) vazda bio skloniji paroli "navik on živi ki zgine pošteno" nego logici "cilj opravdava sredstvo". Ako već moramo prodati kožu, učinimo to skupo.

Zebnja ili slatka strepnja

Kada podvuče crtu, Bjelica nakon dva i pol mjeseca vladavine dolazi do zaključka da iza sebe ima grandiozan europski rezultat i ništa manje impresivnu oporbu. U klinču je s igračima, redovito na rubu crvenog kartona, po novom ratuje i s agentima, a dio navijača ionako mu nikada neće oprostiti "izdaju", kada je 2020., u doba nogometne paralize, inzistirao na punom iznosu otpremnine. Generalno, Bjelica br. 2 u plavom narodu zasad više izaziva zebnju nego nego slatku strepnju. U međuvremenu, naučili smo i da mu se fitilj dramatično skratio, jer u Trabzonu i Berlinu trajao je samo po šest mjeseci. Ali kako se planet nogomet okreće značajno brže od naše zemljice, tako je moguće da Bjelica već u nedjelju iskorači kao osvježeni heroj Dinamove publike.

Za derbi je svjesno čuvao Pjacu i Kulenovića, možda će dotad dočekati pokrpanog Mišića i Ademija, a niti taj rezultatski potop protiv Dortmunda nije prošao u svjetlu crne apokalipse. Vidjeli smo, naime, tamo Luku Stojkovića, mladog nogometaša, čiji potez ima smisla još otkako se predstavio u dresu Lokomotive. 18-godišnji Pavić će vjerojatno produžiti na školovanje, Kačavenda možda treba na korekciju, jer sekundu ili dvije kasni s predajom lopte, a to je u današnjem nogometu cijela vječnost, koja razdvaja top-igrače od prosječnih španera, ali Stojković danas izgleda kao nogometaš koji u okruženju najboljih u istom trenutku može zablistati. Odbrojavanje do nedjelje, 17.45, uopće ne mora biti tmurno...