Krunu Lovreka (43) upoznao sam još 1995. Imao je tek 16 godina i bio je daleko najveći talent u nogometnoj školi Zagreba, koja je tih godina bila na glasu kao jedna od najboljih u Hrvatskoj. Lovreka je kao talentiranog dječaka u Podravini pronašao pokojni Željko Koka Smolek. Pogledao ga je samo jednu utakmicu i vidio sve što treba. Lovrek je imao sve. Obje noge, realizaciju, dribling, dobru brzinu... "Bit će sjajan igrač", govorio je Smolek.
U juniorima je u prosjeku zabijao dva gola po utakmici. I to uglavnom zato što nije bio zainteresiran zabijati više. Igrao je na "mahove", što mu je bila jedina igračka mana, ali jako uočljiva. I ona ga je jako kočila u prvim tjednima i mjesecima seniorskog nogometa. Napravio bi potez, dva za divljenje i onda bi stao, ne bi ga nigdje bilo sljedećih pola sata, katkad i do kraja utakmice. Ne zato što nije imao snage, nego zbog neobjašnjive nezaintereiranosti. Zbog čeka mu je minutaža u momčadi rapidno padala.
Na pripremama u Francuskoj u ljeti 1999. na Zagrebovu je klupu došao Branko Ivanković. Lovrekovu klasu uočio je odmah, kao i to teško objašnjivo "gašenje". Ivanković je potom zasukao rukave i na uhvatio se Krune Lovreka kao nitko prije. Na svakom treningu bi po sto puta viknuo njegovo ime, čim bi Kruno malo zastao, Ivanković bi galamio. Već ga je bilo neugodno slušati i nama koji smo sa strane gledali trening, ali Ivanković nije odustajao.
Međutim, do kraja priprema koje su trajale 20-dana, Ivanković je s Lovrekom napravio golemi pomak. I spasio mu karijeru. Na Lovrekovu veliku žalost, Ivanković je otišao sa Zagrebove klupe neposredno nakon povratka iz Francuske, nije ni dočekao 1. kolo.
Samozatajan mladić - kakav je Lovrek ostao i do današnjeg dana - u sljedećih se nekoliko godina ipak uspio nametnuti i postati dosta važan igrač Zagreba. Premda te igre ni izbliza nisu bile na razini vrhunskog talenta koji je imao. Iz Zagreba se 2003. zaputio u Osaku, iz nje u Hajduk, iz Hajduka u Lierse, iz Liersea u Sesvete. U tri godine promijenio je četiri kluba, očito uzalud tražeći način da talent pretoči u vrhunsku igru.
U ljeti 2006. ga je tadašnji Zagrebov sportski direktor Igor Čalo i odlučio vratiti u Kranjčevićevu. Trener je bio Ćiro Blažević, koji je u Lovreku odmah vidio nešto posebno te je složio napadački tandem Lovrek - Mandžukić. Odmah su izrasli u najubojitiji tandem lige. Lovrek je sezonu završio s 18 golova, Mandžukić s 11. S tim da je Mandžo imao tek 20 godina i to mu je bila prva prava seniorska sezona. I imao je sreću tu sezonu igrati uz Lovreka koji je nogometno imao sve i koji je znao pomalo "divljeg" Mandžu najbolje usmjeravati na terenu.
Sljedeće ljeto Mandžukić je otišao u Dinamo, a Lovrek je nastavio s još boljim igrama. U 18 jesenskih kola zabio je 14 golova. Za mnoge je bio najbolji igrač lige. U posljednjoj utakmici te jeseni zabio je hat-trick Zadru.
U zimskoj stanci u to se vrijeme igralo dvoransko prvenstvo Hrvatske. Lovrek je u dvorani bio još bolji igrač nego na otvorenom. Nažalost, u jednom duelu uslijedio je nezgodan okret i stradali su mu križni ligamenti koljena. Na vrhuncu formu, u vrijeme dok je kandidirao za najboljeg igrača HNL-a. Nikad više nije igrao tako dobar nogomet, a te je zime imao ponudu iz Deportiva la Coruñe.
Ćiro ga je, rekli smo, obožavao i iznimno cijenio. Na jednom treningu Lovrek je jedan centaršut nekontrolirano opalio punom snagom i lopte je otišla preko zaštitne ograde ravno na ulicu, među automobile i pješake. Što je jako razljutilo Ćiru.
"Tko je puknuo tu loptu?", urlao je Ćiro osnažujući bijesu njegovim uvijek sočnim psovkama.
"Šefe, ja sam to napravio", javio se spremno Lovrek.
Ćiro je na sekundu zastao, a onda nastavio urlati.
"Tko mu je centrirao?"
"Ja sam šefe", javio je Pejić, u to vrijeme bek u momčadi.
"Ma što čekaš, sprintom po tu loptu, ili nikad više nećeš obući Zagrebov dres".
Pejić je odjurio po loptu, a kompletna je momčad umirala od smijeha. Ćiro je previše cijenio Lovreka da bi njega poslao na loptu po ulicu. A vodio je Ćiro u karijeri pregršt velikih igrača i nije ga bilo lako impresionirati. Lovrek je to uspio.
Zagreb ga je i s potrganim koljenom uspio prodati u Eskisehirspor za 500.000 eura. U Turskoj nije išlo, iako je u 16 utakmica zabio pet golova. Zapravo je od ozljede oporavio se tek dvije godine kasnije, kada je potpisao za Hyundai, jednu od najboljom momčadi u Južnoj Koreji. U dvije sezone tamo je zabio 21 gol. Međutim, nije više mogao živjeti tako daleko. Vratio se u Hrvatsku, pokušavao u nekoliko sredina da bi se još prije šest godina vratio doma u Tehničar iz Cvetkovca. U kojem se eto jučer baš protiv Hajduka i službeno oprostio od nogometa.
"Na kraju će me ljudi najviše pamtiti po toj ozljedi na dvoranskom prvenstvu", kazao je Lovrek.
Nije to istina. Pamtit ćemo ga kao sjajnog igrača, napadača koji je imao sve. Uz kojeg je stasao jedan Mario Mandžukić, s kojim je umalo Zagreb odveo do naslova prvaka. I da se ozljeda nije ispriječila tko zna gdje bi mu karijera završila. Nije ga Ćiro slučajno toliko volio i cijenio...