U hrvatskom nogometu puno je licemjerja. Previše. I to na svim razinama, počevši od vrha, HNS-a, preko prvoligaških klubova i njihovih "gazdi" i dalje klubova drugog i trećeg ranga, do nogometaša i (svakako) medija.
Mogli bismo tomove posvetiti ponašanju koje ne reflektira red i logiku nogometa, nego odražava neravnopravne odnose i trule kompromise. Jedini barjak koji još strši kao pokrivač svim posljedicama takvih odnosa u HR nogometu jest onaj reprezentativni. I, budite uvjereni, koliko god je teško to prihvatiti nakon godina življenja u statusu vrha svijeta, ako ne bude sustavnih promjena na tom planu odnosa I reprezentaciju će dohvatiti hrvatski sindrom! Ona je do sada držala visoku razinu jer ju čine uglavnom igrači iz inozemnih klubova. Sukladno natjecateljskoj neovisnosti od domaćih poremećenih odnosa, te isključivo vezani za nogometne problematike, vatrena reprezentacija iskoristila je bogomdani talent i svjetski potencijal svojih vedeta za top rezultate. Što će biti kada te vedete, netko prije a netko kasnije, siđe s velike scene, tek će se vidjeti. Kako se nogometna škvadra, upravljačka, ponaša unutar domaće scene, već se nazire u očitom opadanju tehničke kvalitete lige i (mladih) igrača...
Zašto je HNS taktizirao?
Slučaj Marko Livaja ili produžena napetost oko njegova reprezentativnog statusa inicirani su zapravo na Rujevici u finalu Kupa protiv Šibenika. Kapetan Hajduka je s terena, slaveći pobjedu, pogrdnom pjesmom (stihovima) na račun Šibenika izazvao incidentnu situaciju zbog koje je trebao biti kažnjen. U to nitko nije dvojio, ni Livaja, ni Hajduk, ni njegovi navijači, ali je, eto, HNS taktizirao. Zašto je HNS to činio? Najlogičnije pojašnjenje jest što je u pitanju upravo Marko Livaja i značaj kojeg taj nogometaš ima u Hajdukovom okruženju. Zbog iznimne popularnosti kod navijača Hajduka, Livajina je statusna moć iznimna za HR okvire. Dakako da je ona posljedica njegovih uspješnih igara u prve dvije godine na Poljudu, ali i odraz njegove privrženosti Hajdukovoj priči. Kako je HNS zbog nogometnih, ali i političkih razloga vrlo obazriv u odnosu prema Hajduku (i njegovoj simbolici južne Hrvatske), tako se institucionalno vrlo meko odnosi prema svemu što ima veze s Poljudom.
Tako su u HNS-u pristupili i postupku prema Livaji. Pustili su vrijeme da čini svoje, računajući da će se smiriti strasti i usmjeriti fokus javnosti prema Final Four Lige nacija. Tu je sada do izražaja došla i Dalićeva nedosljednost. Livaja je, naime, kao simbolika Hajdukovog planeta i obožavanja navijača istodobno i igrač koji ima suprotan status kod navijača drugih klubova. Pogotovo što se kroz javnost provlači atmosfera da ima status zaštićenog aktera na terenu. Izbornik je, sukladno svojem javno ponavljanom stavu da se reprezentativci moraju ponašati "reprezentativno", a kojeg je, recimo, najdrastičnije demonstrirao u slučajevima Nikole Kalinića i Ante Rebića (i još nekih manje javno eksploatiranih incidentnih situacija), propustio raščistiti tenzije oko Livaje prije priprema za FF.
Krive korake su radili baš svi
Bilo je logično da ga pozove da se javno ispriča ili na neki drugi način smanji napetosti oko njegova incidenta na Rujevici. No, nije to učinio, a onda se dogodio i novi slučaj Rujevica, gdje je HNS opet dopustio da rabijatni gledatelj vrijeđa Livaju, a posredno isprovocira negativne reakcije drugih reprezentativaca. Livaja je loše reagirao na ta vrijeđanja, a onda je i donio odluku da ne ide na Final Four. Moguće je da je to bila reakcija na njegov negativan doživljaj, kako je reagirao izbornik Dalić i reprezentativni tabor, a možda je posrijedi i Livajin dojam da njegov status u reprezentaciji nije na razini njegova očekivanja. Kako god, u lancu nedosljednosti svi su akteri bili krivih koraka, i HNS, i Dalić, i Livaja. Ono što se dalje događalo je nastavak tog ponašanja. HNS je kompromisno kaznio Livaju jednom utakmicom neigranja i financijskom sankcijom. Livaja se nije žalio, naravno, a Dalić je "slučaj" stavio na ljetno hlađenje i uvjerenje da će se do rujna sve nekako razriješiti.
No, za utakmicu s Latvijom u Rijeci izbornik je odlučio izostaviti Livaju, najviše iz razloga što se igralo na Rujevici i bojazni da ne bude novih incidentnih situacija. U međuvremenu je Livaja upao u fazu loše forme, već šest utakmica nije postigao gol u prvenstvu, osjeća pritisak i do jučer mu nepodijeljeno sklonih navijača Hajduka, a porazi (Istra, Gorica, Rijeka) samo jačaju negativnu atmosferu oko šampionskih ambicija splitskog kluba.
U tom ozračju i u rasponu između dvije reprezentativne obveze (rujan - listopad), kao potvrda "tišine" između izbornika i igrača, očito je sazrelo Livajino uvjerenje da njegov reprezentativni status više nema smisla. Objektivno gledano Livaja, kojeg je Dalić pozvao u reprezentaciju prije pet godina, imao je status alternative, s tek sedam startnih uloga u 21 nastupu. Istina je i to da je Livaja u Kataru imao tri starta (Kanada, Belgija, Maroko) i da je u takvom statusu bio i strijelac (Kanada) i asistent (Maroko). Kao što je bio strijelac i u kvalifikacijskom dvoboju sa Slovencima, opet kao starter.
Livajin status u Hajduku, kao i njegov temperament, nije imao sličan refleks u reprezentaciji jer to je ipak drugačija nogometna priča, konkurencija i natjecateljska dinamika. Livaja je, dakle, procijenio da nema želje više u tome sudjelovati i to je njegovo legitimno pravo. Nije ni prvi, a ni posljednji koji je tome pribjegao, svejedno jesu li takvi igrači bili zadovoljni ili nezadovoljni.
Uvjerljiv je dojam da Livaju takva odluka rasterećuje, ali i da slične doživljaje imaju i HNS i izbornik. Svi oni, međutim, više su opterećeni kakva će biti percepcija njihovih uloga u zaključenju jedne reprezentativne karijere kod bliže im i opće javnosti. Pritom nam se čini da nitko nije do kraja iskren u tome i da bi svi najradije da se što prije "zaboravi" slučaj i nastavi se svojim putom kao da se ništa drastično nije dogodilo. A jest. Jer, na stranu igrač Livaja, ovaj slučaj po svojoj dinamici i javnom statusu aktera ukazuje kakvi se sve truli kompromisi, licemjerna ponašanja i politike događaju unutar našeg nogometa.