Što sve čeka Ivana Bilića koji je preuzeo ulogu predsjednika Hajduka? Pitanje je široko i kompleksno, mnogo će se o njemu još pisati i analizirati, a dobro je započeti jednim njegovim pogledom na Hajduk, napisanim u listopadu 2006. godine, dok splitski klub još nije funkcionirao po “socios modelu”.

- Nikad službeno nisam pripadao Torcidi jer sam se uvijek distancirao od navijača kojima je važnije bilo biti viđen, biti glasan, nego da Hajduk pobijedi. Moje je navijanje imalo samo jednu svrhu, pomoći Hajduku i Hrvatskoj da dođu do pobjede. Međutim, bio sam Torcida svaki put na sjeveru Poljuda jer masa i navijanje je uvijek postajalo jedno tijelo. Sve tvoje je tada prestajalo, a postojalo je samo jedno grlo, samo jedan glas i samo jedan cilj. Razmišljajući sada, uistinu ja nisam bio ja kada bih navijao skupa s drugima, ja sam tada bio navijačka skupina. O Hajduku i reprezentaciji sam razmišljao doslovce svaki dan. Bila je to zapravo moja religija - ovo je citat iz Bilićevog dužeg izlaganja, koje je naslovljeno “Sada navijam za Isusa” i može se pročitati na internetu.

Želja i ambicija

Iz današnje prespektive posebno je bitno izdvojiti ono “da mu je najvažnije da Hajduk pobijedi”, što jasno izražava njegovu želju i ambiciju, koju bi logikom stvari trebao forsirati i dolaskom na predsjedničko mjesto. Time bi nastavio tragom dosadašnjeg predsjednika Lukše Jakobušića, koji je zaista za rezultat bio spreman dati i uložiti sve što je imao i mogao, a u konačnici ga je neuspjeh u tome koštao i otkaza.

No, prava vrijednost Jakobušićevog rada trebala bi se vidjeti u tome što je ostavio svom nasljedniku. Po pitanju financija i organizacije kluba ne bi trebalo biti problema za Bilića. On je tu vrhunski stručnjak, bit će mu lako snimiti situaciju i vidjeti kako dalje, a s obzirom da je radio u niz firmi i bio na visokim pozicijama, njegove liderske osobine ne bi trebale biti upitne. Kako nisu ni one karakterne i ljudske, ostaje ključno pitanje kako će se snaći u onom sportskom segmentu, koji je za njega nešto novo i nedoživljeno.

Sportski direktor, trener, ugovori i pregovori s igračima, prijelazni rok, pripreme, izradnja kampa i novog stadiona i da ne nabrajamo niz manjih stvari, a o svemu predsjednik mora brinuti i dati završnu riječ i pritom mogućnost pogrešaka svoditi na minimum. Nisu daleko od istine oni koji tvrde da je voditi današnji Hajduk slično kao i voditi državnu Vladu.

Ima li Hajduk u ovom trenutku sustav i organizaciju u kojoj se svaka karika odmah može nadomjestiti i odakle uopće krenuti i od koga tražiti savjete? Prioritet je svakako priprema sljedeće sezone, dakle, trener i igrački kadar, a premda je u statusu čovjeka koji je najavio odlazak i kojem uskoro istječe ugovor, sportski direktor Mindaugas Nikoličius ipak je prvi s kojim bi novi predsjednik mogao razgovarati u klubu. On bi ga trebao uvesti u sve tajne svlačionice i okvirno predložiti poteze, tko odlazi, a koga bi se moglo dovesti. Veliku ulogu može odigrati i šef Akademije Boro Primorac, kao i ostali stručni kadar kluba.

Potom bi, ako Nikoličius definitivno dolazi, predsjednik trebao izabrati novog sportskog direktora, a možda i savjetnika ili suradnika za sportsku politiku ili više njih. Teško je uopće pretpostaviti kakve su Bilićeve reference u potrazi za tim ljudima, ali sigurno da je on već u brojnim kontaktima čim je odlučio prihvatiti se ovakvog izazova. Važno je spomenuti i da je u prosincu prošle godine prihvaćen prijedlog Nadzornog odbora da se u Statut kluba uvrsti funkcija četvrtog člana Uprave, koji bi bio zadužen za sport. To bi značilo da će s novim predsjednikom doći i taj novi član rukovodstva kluba. Upravo je i temeljni dojam sa strane da Biliću pravi i stručni sportski savjetnici u ovom trenutku najviše trebaju, baš kao iz slogana njegove tvrtke Eonea, koji kaže - mala firma za veliki savjet.