Prema očekivanju, vrlo jaki transferi Hajduka izazvali su različite komentare glede izvora financiranja istih, odnosno, financijske zbilje splitskog kluba. Potpirio je te teme javno i Hajdukov bivši igrač, direktor i trener Igor Štimac, označivši ih negativnim okvirom, unutar kojeg je apostrofirao i rad predsjednika uprave Lukše Jakobušića. Jesu li takva razna prozivanja, koja su ražestila čelnog čovjeka Hajduka, umjesna? Postoji li razlog zašto se baš sada propituje financijsko stanje kluba, te prizivaju loša iskustva iz povijesti?
Krenimo prije svega od činjenice da je Hajduk od kraja 2008. godine sportsko dioničko društvo. To znači da se financijsko poslovanje, između ostalog, mora transparentno objavljivati i odvijati po jasnim zakonskim regulativama. Do danas još javnost nije upoznata s nekim toliko problematičnim financijskim slučajem koji bi dao naslutiti da Hajduk ima velikih egzistencijalnih problema. Kao i svaki klub, netko više, a netko manje, Hajduk ima zaostalih obveza iz prošlih godina. No, koliko se moglo saznati iz financijskih izvještaja prošlih skupština dioničara, Hajduk ima značajno veću kratkotrajnu imovinu od kratkoročnih obveza. Drugim riječima, klub može ispunjavati obveze tekućeg poslovanja. Uz to, nogometnim jasnijim riječima, Hajdukovi minusi mogu se kompenzirati prodajom nekog od traženih igrača. Dok se na meritornom mjestu, a to je skupštini dioničara, uz financijske izvještaje ne pokaže drugačije (ako), djeluje uvjerljivo da je Hajduk u reguli...
Jesu li transferi Livaje, Krovinovića, Lovre i Nikole Kalinića, Grgića i inih u eri Jakobušić - Nikoličius razlog da bi navijači, pored užitka doživljaja jačanja momčadi, trebali strepiti što to financijski može opteretiti klub? Pravu istinu znaju čelnici kluba, ali polazeći od zdrave logike i raspoloživih informacija doći ćemo do sljedećih pokazatelja - Hajduk je platio tri odštete i to za Krovinovića (1.500.000 eura), Grgića (100.000 eura), Mikanovića (75.000 eura), ukupno 1,7 milijuna eura. U prošloj godini klub je inkasirao na ime odšteta Jurića, Vuškovića (posudba), Jakoliša, Jaira, Krekovića, kadeta Ivkovića točno 5.100.000 eura, a na ime prošlih transfera Vlašića i Pašalića inkasirao je 4.300.000 eura. Omjer od 1,7 prema 9,5 poprilično je uvjerljiv argument "snalaženju" Hajduka.
Točno je da angažman igrača kao Livaja, N. Kalinić, Krovinović, Ferro i ostali iziskuje visoke godišnje plaće za okvire HNL-a. Tu opet govorimo o poslovnom odnosu kluba i igrača, pa je teško nagađati koliko iznosi proračun plaća i kako ga Hajduk, pored ostalih značajnih troškova poslovanja velikog kluba, danas osigurava. Činjenica jest da Hajduk jedini u Hrvatskoj ima posjet koji jamči značajna sredstva od ulaznica. Ukidanje druge momčadi uštedjelo je, kažu u klubu, najmanje 1,5 milijuna eura.
Činjenica jest i to da bez poslovnog rizika niti jedan ambiciozni klub ne može računati na natjecateljske iskorake. Nogomet je na višim razinama osobito skup sport. Ukoliko želite biti dio toga, morate znati stvoriti (pred)uvjete da se uloži u aktere (igrači, struka), koji su ključni hoće li se ostvariti rezultat i posljedično financijski iskoračiti na dugoročnijoj razini. Dinamova evolucija nakon 2005. godine ili Rijekina nakon 2013. u različitim dimenzijama to jasno ukazuju. Kao što to naznačuje Osijekova iskorakom nakon 2016. godine.
Poslovni rizik, naravno, ne znači poslovna neodgovornost i ugrožavanje egzistencije kluba. S obzirom na institucionalni okvir Hajduka, dioničko društvo, s posljedičnim instrumentima kontrole poslovanja, dojam izvana jest da se ta ugroza ne može dogoditi. Neuspješno ulaganje (natjecateljski neuspjeh) je uvijek moguće. Kao i uspjeh. No, tu smo već na polju sportskog pitanja, koji bi u ovom trenutku trebao imati prioritet na javnoj debati o Hajdukovom jačanju...